Gle kako prolazi godina, još malo i na polovici smo. Samo bih natuknuo kako ništa ne može zaustaviti vrijeme. Htjeli ili ne htjeli, ne možemo svom životu reći “stani, mala pauza”. I stoga sam, kako se povećava broj svjećica na mojoj torti, sve svjesniji da sam tu i tamo ponešto propustio. Samo me naučeni stavovi i dobra vibra brane od pada u depresiju i žaljenja za 'izgubljenim' vremenom.
Eto, prolazak vremena, kad zaboravimo misliti na sebe, nalik je voženju praznih građevinskih kolica, s jednog mjesta na drugo, bez svrhe i cilja, disanju samo s pola daha, spavanju kad nema potrebe za odmorom. Nisu baš neke poredbe, ali, razumijete...
Danas je dobar dan za početak popunjavanja ostatka života nečim korisnim. Potražimo svoje 'zašto?'.