Panicno ga je trazila. Ustala se iz kreveta, gledala gdje je.
A onda se sjetila i to ju je pogodilo jos vise, izgubila ga je prije nekoliko mjeseci.
Bacila se ponovo na krevet i naslonila suze na jastuk. Vrijeme je teklo. Tihi otkucaji sata su odzvanjali u tisini sobe.
Prisjecala se sto se nakon toga dogodilo. Prisao joj je i rekao da moraju pricati, ona je panicnim glasom odgovarala , pokusala pobjeci. Pustio ju je neka ide. I oprostio joj. Ali nikad zaboravio.
Radije bi da joj nije oprostio, da vise nikad nisu pricali, da ju je mrzio. Ovako je zaprljala njegovu ljubav, a i svoju. Njena ljubav bila je kajanje, a njegova prezir, znala je to, osjetila bi to kad bi ju pogledao.
Voljela bi da zna da se je promjenila, ali kako ce znati kada mu nitko ne moze reci da svaki put obori glavu kad se nasmije nekoj njegovoj sali koje se s vremena na vrijeme sjeti.
Post je objavljen 21.05.2005. u 13:52 sati.