Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/hapax

Marketing

Još sam tu. . .

Dugo me nije bilo među stvarnosti, među ljudima i mislima, ni među vama. Dugo nisam pisao, niti sam uopće razmišljao, niti disao nisam, jeo ni osjećao. Dugo nisam bio čovjek i sada se polako vraćam, postepeno se vraćam «normali» i onome što ću možda kasnije moći nazvati čovjekom. Bio sam uz aparate nešto što su zvali bićem za opstanak, čovjekom koji se iz udisaja u udisaj borio da postane ili bolje da ostanem čovjek. Iako sam mislio da sam umro, još sam živ. Pretpostavljam da ste i vi to mislili, jer zaista me nije bilo ždugo, čak i previše. Ovo stanje u kojemu sam sada je jako loše i nije obečavajuće, usuđujem se reći da umirem. Još malo i sve je gotovo. Istina je, znam sve, jednostavno osjećam i ne trebaju mi ljudi koji će mi govoriti kako još nije kasno, kako se još ne smijem predavati, kako trebam biti ono što jesam i da će sve biti u redu. Ne, jednostavno stvarnost nije takva, nažalost. Sada samo molim Boga samo da umrem što prije jer bolovi koje osjeaćm u svojem tijelu, svako moje grčenje i gledanje u jednu točku da pokušam zaboraviti i neosjećati svu tu bol koja opsjeda moje tijelo. «Ja umirem!» Kako čudno zvuči ta rečenica. Gotovo mi nije jasna, nekako ne vjerujem da sam ja protagonist u cijeloj toj priči, jednostavno ne vjerujem da sam to ja, da ja umirem, nestajem. Uvijek sam, dok se nisam razbolio, vjerovao kako se to događa tamo nekome, daleko od mene, daleko od ljudi koje ja poznajem, jednostavno daleko od mojeg svijeta. A sada, sada sam ja «in medias res» i zbog toga žalim. Majka, očuk i svi ljudi koje volim ovih dana također umiru uz mene, ali na jedan drugačiji način. Znam da ni majka, koliko god bila zdrava, poslije mene neće dugo. Jako mi je žao to reći, ali osjećam, vidim jednostavno znam. Svaki njezin dodir, pogled, poljubac, sve su to odgovori na ta pitanja koja su toliko strašna. Sve znam, njezini svakodnevni posjeti i spavanja uz mene u bolnici, sva ta silna ljubav koja boli više od prave boli, sve to ima svoju cijenu. Ponekad poželim da nemam nikoga, da sam sam na cijelom svijetu, da umirem negdje u nekoj baraki, na nekom jezeru i da sam ja sam, bez ikoga, sa svijet promatram iz svoje, samo sebi poznate perspektive. Volio bih da me nitko ne voli, da nikoga ja ne volim i bilo bi mi puno lakše, definitivno bi mi bilo lakše. Ili ne bi? Ne znam, previše je stvari koje me ovih dana okupiraju, stvari koje ni sam ne znam razjasniti, stvari koje doslovno vidim, stvari u kojima se doslovno gušim, stvari u kojima doslovno iz dana u dan doslovno uzišem možda posljednji udisaj zraka. Zapravo tek sada znam kako je to strepiti i bojati se da je svaki udisaj posljednji, da je sve zadnje, pogled u prozor, majku, pogled u bratovu sliku, pogled u nebo, pogle u ogledalo. Sve je to čudno, svakim trenutkom mogu učiniti sve po zadnji put. Možda su neke stvari koje sam učinio jako davno i ujedno i zadnji put učinjene. Čak i stvari koje nikada nisam napravio, možda ih neću ni napraviti, osjetiti, biti čovjek u cjelovitosti, možda zaisat uskoro umre ovo ispačeno biće. Iskreno ja to želim, želim biti mrtav, pod zemljom u ljesu, želim biti sam u toj kutiji pod zemljom u mrklom mraku, želim da moje tijelo bude u zemlji, pod zemjom, neka leži bez imalo zraka, sve to želim, ali samo zato da se ne patim, da ne jaučem od bolova i da nešto drugo, ono što možda posjedujem iako ne vjerujem dođe k' Njemu. Kako jadno ovo zvuči. «Da dođem k' Njemu!» Ja sam ateist, ja ne vjeurjem u Njega, ja ne vjerujem u Boga, a nadam se da ću doći k' Njemu, da ću hodati mjestom koje ljudi opisuju, da ću možda hodati rajom. Ja ne želim umrijeti, ja ne želim umrijeti! Ja ne želim umrijetiiiiiii!» - derao sam se sinoć u snu, derao sam se svom snagom dok sam ležao u bolnici boreći se sa vrućicom koja je obuzela moje tijelo. Navodno sam iz sveg glasa vikao «Ja ne želim umrijeti! Ja ne želim umrijeti!», po riječima malog dječaka koji je tu večer dijelo sobu samnom ja sam izgovarao te riječi. «Ti si me probudio. Ti si zločest zato što mi nisi dao da spavam!» - tihim glasićem mi je rekao mali dječak koji je samo tu večer bio pored mene. Pretpostavljam da je došao dok sam ja spavao z noć i da jeotišao odmah slijedeće jutro, ali kamo. On mi je rekao da sam ga probudio i da sam se jako derao, ali slijdeće jutor ga nije bilo. Jako me zanimalo tko je dijete anđeoskog lica i predivnih bademastih očiju, lica meni već poznata. Zaista sam htio saznati tko je bio taj mali anđeo, tako je bilo to malo dijete, meni poznatog lika. Slijedeće jutro, po tome znate da nisam umro i da one moje rečenice u snu i jesu na neki način pomogle, sam pitao tko je bio dječak koji je tu večer ležao pored mene u sobi. Odgovor medicinske sestre me zaprepastio. «Nitko osim tebe tu večer nije spavao u tvojoj sobi!» - rekla je pomalo zbunjujuće malo deblja sestra. Tijelom su mi prošli trnici, kada je izgovorila tu rečenicu sav sam se stresao. Od silnog straha iil kojeg god osjećaja moja ruka koja je pridržavala kotač mojih kolica, brzo je skliznula prema dolje i tako je ostala viseći. «Što je, što je? Što je?» - derala se medicinska sestra. Svojim rukama me primila za moja uska ramena i počela tresti. Moja mala glava je pala i nije se micala, visila je baš poput one ruke kojoj je još samo nekoliko centimetara falilo da dodiruje plavi pod, plavi hladni bolnički pod koji je bio karakterističan za u bolnicu. Moje tijelo je totalno oslabljelo, bilo je mlohavo i pod onim brzim drmanjem sestre osjećao sam kako sam lagan, gotovo beznačajan. Usuđujem se reći da sam upao u nekakvu vrstu transa ili nešto slično, moje misli i pogled, sve je bilo nekako drugačije, nestvarno, puno drugačije. Nisam znao gdje se nalazim iako sam sve dobro znao, ono lice malog anđela koje je tvrdio dam sam ga probudio svojim uzvicima «Ja ne želim umrijeti!» je cijelo vrijeme bilo ispred mene. Tda sam po prvi put povjerovao da ovo anđelčić sada može biti u pravom smislu riječi, pravom smislu značenja iako sam se bojao donositi bilo kakve zaključke. Slijedeće ćega se sjećam je bilo ponvno pogled u bijelo. U mom području vida sve je bilo bijelo pri prvom otvaranju kapaka. Prvo što sam pogledao bio je veliki i bijeli strop, stvar koju sam prvu uvijek ugladavako kada bih se probudio u onoj staroj i odurnoj bolnici. Okrenuvši glavu vidio sam kako mi podeblja slatka medicinska sestra svojim bucmastim rukama nariktava infuziju da kapljice ravnomjerno kaplju. Htio sam je pitati što se dogodilo, ali nisam mogao ništa izgovoriti. Pokuašo sam otvoriti usta, ali nisam mogao. Imao sam osjećaj kao da se nešto nalazi u njima i imao sam pravo. Nekakva sprava mi je bila ugurana skorz u usta, nisam mogao ništa, samo su mi sline curile pored, nisam mogao niti gutati. Uhvatila me panika i pokušao sam to maknuti, ali sestra me na vrijeme vidjela i sve mi objasnila. Nisam znao da će uskoro stroj disati umjesto mene, nisam vjerovao. Samo ono što želim sada je to da me opet posjeti onaj mali anđeo i odvede u svoj dom. Ja sada samo želim umrijeti, uskratiti si ove bolove, samo želim nešto novno živjeti. Molim vas, omogućite mi to. Ja želim živjeti u smrti.

Post je objavljen 20.05.2005. u 19:06 sati.