“Pitam se što ću reći kad se budemo gledali oči u oči ja i ti…”
Gledati nekoga u oči- bez srama, iskreno, hrabro, opraštajući ili pak moleći za milost- i ne spustiti pogled: definicija čovjeka. Oči puno govore. Zrcalo i prozor duše (mojeg identiteta, mojeg ja; onog što ja jesam), reći će neki. Velike, male, otorene, zatvorene, zavađajuće, nasmijane, osužene, iskrene, prijevarne, misleće…
Jeste li ikad vozili utrku s pogledima u očajničkom pokušaju za njihovim hvatnjem? Bježi li to čovjek pred susretom s ti? Koji je razlog tom bijegu: skrivanje svoje male tajne ili bijeg pred razotkrivanjem intime? Kakav osjećaj imaju ljudi pri susretu s ti? Ograničuje li ih to ti ili ga prihvaćaju zahvalno kao dar i obogaćenje od strane drugog čovjeka? Zapravo, jesu li oni kao “jedinke” ti koji žele darivati, pa i darivati pogledom kao jednim od osnovnih i najjednostavnijih komunikacijskih “pomagala” ili pak žele suvereno zavladati s tim “ti”? Pitaju li se ljudi uopće što znači pogled, gledanje oči u oči ili je to sporedna i nevažna, možda već ustaljena “navika” na koju se ne obraća pozornost?
Vjerujem da su svima drage nasmijane iskrene oči. One već same govore da te prihvaćaju. No, one su trebale i uložiti truda da budu takve. Usprkos životnim problemima i kušnjama one su se potrudile ostati nasmijane i otvorene za “ti” koje im dolazi ususret. To su uspjele jer su shvatile da je baza života prosta jednostavnost, priprosnost “čovjekovanja” zaslađena ljubavlju, ne samo tjelesnom nego i duhovnom.
Možda bi bilo dobro do sutra pokušati s laganim bildanjem mišića osobnosti, pukok truda u traženju iskrenosti i osmjeha koji se zrcali u prozoru mojeg “biti”.
Post je objavljen 29.06.2004. u 22:11 sati.