Jezik tog pisma dešifrira se pomoću ugašenog žara. On nema kostura ni mesa. Nije sklon da išta okuplja i veže. Hrani se sam sobom, pradavnim otrovom: plodom sretnih dana.
Tako je ostala poruka u pismu. Nečim zatravljena. Praiskonskim likom mladog boga, na vodenom pečatu, dobrih duša.
Razumjeti se može samo izuzetno, u satima poznim il preranim, na mjestima punim rana. Onkraj doba svetog nespokoja. Gdje nezrelo vrijeme sazoriti neće.
Slova su joj u umu nerođenog svijeta. Na samom dnu ojađenog pretka, koji ni u svoju obranu, ne smije složiti riječi okrutne i konačne, pa mu sudbina lebdi nad ponorima, poput nevidljivog svjetlosnog praha, bez težine, u zanosu i sretnom očekivanju da izgori u radosno saznanje.
Post je objavljen 17.05.2005. u 01:30 sati.