Konacno je osvanuo taj dan, dan o kojem je Ana sanjala i koji je planirala mjesecima. Malu, slikovitu crkvu ispunili su prijatelji i clanovi obitelji. Sunce je prodiralo kroz sarena stakla, a pomno odabrana glazba gudackog kvarteta uzvelicala je svecani trenutak. Ana se polako kretala prolazom izmedu klupa prema Davidu. Preplavila ju je radost. Bio je to cas koji je tako dugo cekala. Njezno je prihvatio njezinu ruku i potom su se oboje okrenuli prema oltaru.
Ali dok ih je svecenk uvodio u bracni zavjet, dogodilo se nesto nezamislivo. Usred crkve, neka je djevojka ustala, tiho dosetala do oltara i uzela Davidovu ruku. Zatim je prisla jos jedna djevojka, pa jos jedna. Uskoro je Davida okruzivalo sest djevojaka dok je on izicao svoj zavjet Ani.
Ani su usnice zadrhtale, a oci se ispunile suzama. «Je li to neka sala?», sapatom je upitala Davida.
«Ooooprosti... oprosti, Ana,» odgovorio je, zureci u pod.
«Tko su te djevojke Davide? Sto s dogada?» uspjela je izustiti.
«To su djevojke z moje proslosti,» odgovorio je tuzno. «Ana, one mi sada nista ne znace... (iako u proslosti) dio svog srca dao sam svakoj od njih.»
«Mislila sam da je tvoje srce moje,» rekla je.
«Ma jest, jest,» opravdavao se. «Sve sto je preostalo tvoje je.»
Suza je kliznula niz Anin obraz. A onda se probudila.
...
Ana mi je taj san ispricala u pismu. «Kada sam se probudila, osjecala sam se prevarenom,» pisala je. «A onda me je pokosila odvratna misao: koliko bi se muskaraca moglo postrojiti pokraj mene na dan moga vjencanja? Koliko sam puta ja davala srce u kratkotrajnim vezama? Je li mi ista ostalo za (mog buduceg) muza?»