Ušao sam u kuću tiho da je iznenadim. Doputovao sam ranije, nestrpljiv da ju vidim.
Bio je to loš potez - sa svakim uzdahom koji se čuo iz sobe topio se jedan fragment naše sreće i nestajao u praznini. Kroz odškrinuta vrata sobe ugledao sam ženu koju volim kako se izvija na nekom tipu. Moja mila (o, kako sliči na Marylin Monroe) zabacivala je u zanosu kosu prema nazad, točno onako kako sam je obožavao gledati dok bih ležao pod njom.
Sva stoljeća mog života nisu me pripremila na to što sam vidio.
Reagirao sam instinktivno, ušao sam naglo u sobu iznenadivši ih. Onako u košmaru nisam shvatio što ona radi – njena ruka munjevito je krenula ka ladici izvadvši neki prah.
Počela je bajati! Iznenadio sam se totalno, sve do tad nisam ni naslutio tu njenu silnu mržnju prema meni, mržnju koja se očitavala iz svakog njenog pokreta, iz svake grimase na njenom licu, iz načina kako me gledala! Bio sam tako zatečen da sam samo stajao, nisam uopće želio reagirati iako sam prepoznao vrlo teške uroke protiv mene.
Ja sam Mag. Najbolji. Ta činjenica je nula spram činjenice da me ona očito mrzi. Osjećao sam se kao nula!
Njen smijeh bio je divljački, njena sreća bila je iskonsko zlo, a njena magija bila je strahovito snažna, izgleda da je moja putovanja koristila za proučavanje mojih bilješki.
To je po svemu sudeći bilo dobro utrošeno vrijeme jer joj je magija bila vrhunska.
Razdvojila je prostor, vrijeme i energetske tokove u kući, nabacivši usput snažna energetska polja na zidove. Ta polja su bila toliko snažna da su me nevidljive sile odljepile s poda i nezadrživo gurnule na kauč nasred sobe. Prostor se iskrivio, sve oko mene odvijalo se sporo a ja sam bio još sporiji od svega! Čak je i zrak bio drukčiji, gušći, činilo mi se kao da živim u vodi - teško sam disao i pokretao se. Nevjerojatno je da je uspjela pokrenuti tako moćnu magiju, ali to nije sve - najgore tek slijedi:
Umjesto da mi stvari služe, ona im je okrenula naboj i svi predmeti u kući su mi neprijatelji. Stvari će izvršavati sve ono negativno što bih mogao zamisliti. Isprva će me napadati polako, a kasnije, kad dobiju više magije napadat će me sve brže i brže!
Jastuci će me htjeti gušiti, konpoci i žice će me vezati i daviti, lutke će mi kopati oči a vilice i noževi će me probijati.
Magija moje drage bila je toliko jaka da nisam smio koristiti čak ni magični prah – i on bi se okrenuo protiv mene!
Osjećao sam se bespomoćno i tužno. Sjedio sam nepomičan na kauču i gledao njih dvoje kako se smiju. Za razliku od ostatka kuće, oni nisu izgledali kao da ih gledam kroz vodu jer nisu bili zahvaćeni magijom. Deprimirao me njihov smijeh, smijali su se kao ludi kad god bi me neka stvar napala, a napadale su me stvari su sve žešće, sve opasnije. Samo me moja izvorna magija zasad čuvala od pogiblje, sa rječju bih poslao stvar van postojanja ili bih je uz prasak uništio.
Pitate li se možda zašto nisam uništio njih dvoje? Već sam rekao da je ona napravila podvojenost prostora i vremena. Za njih su vrijeme i stvari bili normalni dok sam ja egzistirao u posve drukčijem, magijskom kontinuumu i imao sam utjecaj samo na stvari koje su bile zahvaćene magijom. A zahvaćena je bila cijela kuća - za mene, a ne za njih. Za njih sam bio poput nekog lika u televizoru – ja proživljavam dramu a njima je sve normalno!
Pritisci stvari polako su postajali neizdrživi. Shvatio sam da se i svjetlost upravo počela okretati protiv mene. Neki su me konopci uspjeli vezati oko zapešća, nedajući mi da izvodim magijske pokrete. Zrak me počeo gušiti, svjetlost mi je pržila oči, počeo sam gubiti snagu. Morao sam odmah nešto učiniti!
Teško izdahnuvši izgovorio sam vrlo moćnu magijsku formulu i stvorio sam oko sebe auru! Opet sam mogao gledati i disati. Na moje iznenađenje, iako su mi ruke bile slobodne jer su konopci bili prekinuti centimetar iznad čvora, čvorovi su ostali čvrsto stegnuti na mojim rukama, što je značilo da su ti konopci u sebi već imali dovoljno magije da prežive čak i onako moćnu formulu! Nisam imao puno vremena, sa desne strane mi se već polako počeo primicati jastuk...
Ustao sam naglo i krenuo sam prema njima. Frajer je problijedio, htio je pobjeći ali ona ga je primila za ruku.
«Bez brige, ništa nam ne može!» - ona će – «Moja magija nastala je upotrebom praha. Prah možeš poništiti samo prahom, a on ne može koristiti prah!»
«Zašto si to učinila?» - upitao sam tiho – «Znaš da bih ti dao sve što poželiš – mogla si otići s njim i ne bih ni riječ rekao!»
«Otići!?» - njen krik bio je poput krika grabljivice – «Ne hvala! Sviđa mi se tu, i ako će netko otići, to ćeš biti ti!».
Na te riječi se počela smijati. Smijeh joj je bio luđački, odzvanjao je kućom odbijen od zidova i iskrivljen od magije. Poražen i praćen tim smijehom ustuknuo sam natrag prema kauču. Kao kroz maglu čuo sam njen glas: »Mrzim te! Želim gledati kako umireš!»
Te riječi su me kosnule. Srce mi je očvrsnulo poput ploda divljeg kestena. U nastupu malaksalosti sile su me bacile natrag na kauč. Ona i frajer su tad također sjeli na kauč, svatko mi je sjeo sa jedne strane a ja sam bio u sredini. Gledali su me veselo, osjećao sam se jadno poput kakve životinjice u ZOO-u. Plaho sam okrenuo glavu prema njoj tražeći samilost u njenim očima. Nije je bilo, bila je tu samo zloba. Takvu zlobu na tako lijepom licu nemoguće je zamisliti! Pod snagom zla iz njenih očiju u meni se nešto prelomilo i shvatio sam odjednom da je mrzim, kao da je magija svu moju ljubav invertirala u mržnju!
Okrenuo sam se ravno, samo da je ne gledam. Svjetlost je bivala sve jača a zrak sve gušći. Zvuci disanja dvoje ljudi kraj mene odzvanjali su mi u glavi. Znao sam da je samopotencirajuća magija sad toliko jaka da mi je preostalo svega još nekoliko minuta života. Trudio sam se ne razmišljati o predmetima što su mi se tiho primicali sa svih strana sobe.
Zatvorio sam oči. Unatoč gustom zraku počeo sam disati duboko i ravnomjerno, ponirući u samo središte svog uma, u centar svojih magičnih moći. Moj um je postao slobodan. Otpustio sam vlast nad tijelom i počeo lebdjeti niz guste tokove magije koji su ispunjavali čitav prostor. Te tokove sam vidio u obliku rozih baršunastih niti, negdje debljih, negdje tanjih, iz kojih su poput pipaka izbijale druge niti.
Počeo sam slijediti te niti tražeći im izvor. Postajale su sve gušće i isprepletenije, sve je teže bilo naći i slijediti glavnu (najdeblju) nit, ali mi je ipak uspjevalo napredovati duž nje sve dublje u središte magije. U jednom trenutku sve niti su se spojile i predamnom se iznenada stvori uzburkano središte, kao izvor brze vode, samo što je voda ovdje bila boje krvi.
Ne čekajući ni sekunde uronio sam u izvor. Magija izvora pekla mi je um poput kipuće vode ali morao sam dalje jer sam znao da mi je to jedina šansa. Kad sam već pomislio da više ne mogu izdržati kipljenje uma, napokon sam ugledao ono što sam tražio! Bila je to bit, sama svrha postojanja stvari – komadić onoga što alkemičari nazivaju Kamen Mudraca i bez čega nema niti jedne magije. Magični prah je zapravo prah tog kamena koji se formulama spoji natrag u kamen i tada daje magu nevjerojatne moći.
Um mi se sklopio oko kamena i počeo čitati znamenje. Čitao sam znakove poput programera koji čita kod tuđeg programa. Trajalo je neko vrijeme dok nisam uočio gdje su na kamenu smješteni simboli njih dvoje, pošteđenih magije, i mene, Maga kojeg magija ubija. Istog trena kad sam pronašao simbole pojurio sam natrag u svoje tijelo.
Otvorio sam oči. Udahnuo sam svoj posljednji udah i podigao ruke.
Ne znam kako, ali ona je shvatila da ću uraditi nešto strašno. Vrisnula je i pokušala mi je spustiti ruke.
Naravno da nije mogla – ne možete ni vi podmetnuti nogu zločincu koji bježi na TV ekranu, zar ne?
Moje su ruke prošle kroz njezine i podigle se. One mikroskopske količine praha koje su mi tijekom dugih godina bavljenja magijom ušle pod kožu i u dah spojiše se snagom moje volje kad puhnuh prema svojim rukama i rekoh:
INVERTUM UNIVERZUM.
Iz ruku mi krene ružičasta zraka, slična onim nitima, samo tamnija. Brzinom svjetlosti zraka je suknula u središte magije i poput lasera izmjenila znamenje na Kamenu. Na onom mjestu koda gdje sam bio ja urezala je njihove znakove, a tamo gdje je bio njihov znak, sad je stajao moj znak.
Znak Velikog Maga!
Znao sam da sad i ona zna što sam učinio pa sam joj se nacerio, udahnuo sam opet, ovog puta lagano, te puhnuo prema rukama izgovarajući:
NON MOVEO.
Još jedna zraka urezala je na kamen znak nepokretnosti, nepodložnosti promjenama. Time sam RAM pretvorio u ROM.
Ustao sam jer nisam želio slušati jecaje osobe koju sam nekad volio. Otišao sam u susjednu sobu i spakirao stvari. Vratio sam se natrag po magični prah. Pogledao sam njih dvoje kako spokojno leže na kauču dok im jastuci prekrivaju lica. Suza mi je potekla niz lice, ipak sam je volio. Bila je lukava i pametna ali nije znala dovoljno o magiji.
Istina je da bez praha nisam imao dovoljno snage da poništim magiju, ali čemu poništavanje kad sam uz samo malo energije mogao baš svu njihovu snagu okrenuti protiv njih. Kao u aikidou, ako me kužite što sam htio reći.
Uzeo sam stvari i otišao iz kuće koja će ostati vječno prokleta jer s nje nitko nikada (čak ni ja) zbog mog zadnjeg simbola neće moći skinuti tu magiju.
Post je objavljen 11.05.2005. u 06:21 sati.