Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/urkwan

Marketing

Firma

++++Gospodin Radomir je toga jutra krenuo na posao vidno uzbuđen i nesretan. Znao je da će se ipak morati suočiti sa svojim nastranim šefom koji je već od prvoga trena obavljanja svoje istaknute dužnosti počeo prema svojim podređenima ispoljavati tajanstvene čudne sklonosti. Oni koji su već bili njegove žrtve nisu željeli o tome otvoreno pričati. Oni, a među njih je spadao i Radomir, uglavnom novi zaposlenici tvrtke, koji su to tek trebali postati, šturo su nagađali. Znali su samo da se radi o nečemu jako neugodnom i čudnom i da se radi jednom godišnje. Malo po malo došao je red i na Radomira da postane predmetom tog ispoljavanja. Vozio je polako i nesigurno. Auto-upaljačem je palio cigaretu za cigaretom dok je drhtavim rukama pokušavao održati volan u željenoj poziciji. Kilometri ceste su nestajali pod kotačima njegovog starog Volva dok mu je radno mjesto postajalo sve bliže i mrskije.
++++Na vratima ranije drage mu kancelarije dočekao ga je grozomoran natpis isprintan crno-bijelim printerom: «Danas ti!!!». Srce mu je tuklo, a u želucu mu se stezalo. Ušao je unutra, objesio kaput na vješalicu do vrata i spustio aktovku na stol s namjerom da iz nje izvadi spise na kojima se nadao da će taj dan ipak nešto uspjeti napraviti. Nije čak ni stigao izvaditi sve papire kad se na vratima, gotovo nečujno, pojavio šef. Radomir je pretrnuo. Šef ga je gledao superiornim, hladnim i znalačkim pogledom. Ušao je i zaključao vrata za sobom. Radomir ga se nije usudio ništa pitati. Iako to još do sada nije doživio, znao je da to mora tako biti – zaključana vrata male prostorije, on, šef i tišina. Naređeno mu je da se nagne rukama se oslanjajući na stol. To je i učinio, fokusirajući pogled prema prozoru i pokušavajući ne misliti na ono što bi mu moglo slijediti. Svi su mu samo rekli da je prvi put najbolnije – i emocionalno i fizički. On je želio da sve samo što prije prođe i da ne misli na ništa dok traje. Šef je stao iza njegove naprćene guzice i raskopčao svoj veliki, debeli, smeđi kožni remen kojega je potom i izvukao te presavio po sredini. Nategnuo ga je cimajući ga objema rukama i Radomirove bubnjiće ošinuo je oštar zvuk puckanja tvrde kože. Šef je zamahnuo prvi put. Radomirovo lice se gotovo neprimjetno skamenilo od boli i neugode, ali su mu se oči vrlo očito razrogačile od šoka nevjerice i iznenađenja. Šef je zamahnuo po drugi put. Radomir je imao osjećaj da mu mozak gnječe klještima. Šef je nastavio snažno zamahivati remenom koji je pak nastavio nemilosrdno pogađati sivu tkaninu na guzičnom dijelu Radomirovih hlača. Radomir je grčio lice i buljio u malu žućkastu fleku na čipkastim, žućkastim zavijesama. Svakim udarcem sve je više osjećao žarenje koje je težilo usijanju visoke peći. Borio se sa sobom u želji da, zbog nekog nejasnog inata, ne ispusti ni najmanji jecaj. Udarci su se nastavljali nizati kao bjesomučno čekičanje nakovnja. U glavi su mu se redale ekspozije granata unutar kabine tenka. Ritam se ubrzavao, kao i šefovo disanje. Sa lica mu se slijevao znoj koji je jedva nalazio svoj put iz silom zgrčenih pora usijane kože. Radomir je imao neopisivu potrebu otvoriti kupolu svoje lubanje i iskočiti, istrčati, eruptirati van kako bi se spasio od užerene buktinje boli i poniženja koja je u njoj rasla. Onda je odjednom sve stalo. Šef je rastegnuo svoj remen i mirno ga namjestio natrag u svoje hlače, a zatim iz unutrašnjeg džepa u sakou izvukao čekić, čavle i rolu grubog pergamenta kojega je jednostavno zakucao na vrata, nasuprot Radomirova stola. Potom je, ne uputivši niti jedan jedini pogled svom užasnutom zaposleniku, izašao iz ureda. Radomir je još nekoliko trenutaka ostao u istoj pozi. Tijelo mu je bilo u zarobljeno u grču, a butine su ga boljele i pekle kao da je satima sjedio gol na oštrom kamenu punom kopriva. Onda se napokon polako okrenuo i, od boli zamagljenim očima, pogledao u pergament. Nakon nekoliko sekundi crne su se fleke počele pretvarati u lijepa, krasopisom nalivpera ispisana i stilizirana slova.
Rečenica koju je na kraju pročitao glasila je "Za sve što je bilo i za sve što nas čeka."
i u potpisu "Tvoj šef.".

Kraj
3.5.2005


Post je objavljen 11.05.2005. u 18:58 sati.