Četiri sata ujutro je... davno nisam bila budna u to vrijeme. Volim to doba dana, koje skoro nikada ne vidim... Tiho je, mirno, a svitanje mi je najljepši dio dana. Možda zato jer ga tako rijetko vidim.
Ovo jutro podsjetilo me na jedan san. Čula sam i jednu ptičicu pa je možda i ona kriva što sam se sjetila... sjetila sam se kako sam jednom sanjala da se vozim u balonu. Bio je dosta davno taj san, nije dugo trajao baš kao ni jedan san, ali lijepo ga se sjetiti. A čudno je meni bilo sanjati da se vozim u balonu. Ja se jako bojim visine, pa je najveća vjerojatnost da cijeli put u balonu provedem sjedeći na dnu korpe. U tom slučaju, kakav je smisao voziti se u balonu? Ne mogu vidjeti sve ljepote koje mi pruža taj divan pogled. U mom snu, nisam se bojala. Uživala sam... prepustila sam se trenutku...
Voljela bih reći da sam se i u stvarnosti riješila strahova... ali nisam. Još uvijek sjedim na dnu svoje korpe, dok prekrasne stvari prolaze kraj mene... tek ponekad bacim pogled...
Znam da je vrijeme da ustanem i pogledam van, koliko god me bilo strah. Mislila sam da je potreban netko tko će mi pružiti ruku da ustanem, ali sada znam da to jedino mogu sama. Jer kada sama uspijem prevladati strah, tek onda ću biti onoliko snažna koliko trebam biti.
Svaki dan si trebamo reći: živjeti sa strahom isto je kao i ne živjeti... i trebamo živjeti.
Post je objavljen 27.06.2004. u 04:20 sati.