kaplju koja osvjezava i razdire
hladnu kaplju od koje se krv ledi a koža puca
no um opijen velovima crnim maše
osjećajući skori kraj svake agonije
dok ruke pomahnitalo vode bitku sa svijetom propasti
tako besmisleno i beznacajno zivjeti
tek postojati, a ne osjecati
bol je koja raspinje moje krhko tijelo
dok plamen svijeće raspiruje moje misli
odustajem, odlazim, uspomena neka bude izbrisana
tek pokoja suza ako padne iz očiju neprihvaćenih
dovoljna je da moj duh visoko poleti
u beztjelesnom uzitku smrti
Post je objavljen 08.05.2005. u 13:11 sati.