Neko je prolazio u mraku. Čuli su se glasovi i udarci nogu uz topot i posrtanje. Ali se nije moglo raspoznati ko su prolaznici.
Po svu noć su obilazili oko naših nastamba, u pravilnom krugu, kao svjesna plašila, tek u zoru mi se osmjelismo: "Ej, vi, ko ste, šta hoćete od nas?". Stali su se hihotati i zarazno cerekati, kao da smo im ispričali vic, a ne postavili pitanje.
I od tada --- tako svake noći.
Jednoć ih upitasmo, kad svikosmo na njihove prijetnje: "Da li ste smrtni, jeste li gladni i dobro obučeni". I okrutni smijeh, kojim su nas do dotad plašili, nesta. Uvidjesmo da mrak nije tako crn i neproziran. U gustom crnilu nazirali su se lazurni oblaci.
Postadosmo sretno pleme.
Zapitasmo ih jedne zimske noći: "Biju li vas studen i osama? Dođite k nama, ogrijte se, za sve ima mjesta kod vatara". Oglasiše se jeka i krici: ugarci vatre poletješe put neba. Nasta muk i nespokoj. Zar smo nekog uplašili vatrom? Ostadosmo sami. Ne saznasmo ko je ono prolazio mrakom. Šta je htio u našoj pustoši?
Ko bijahu susjedi u mraku?
Post je objavljen 08.05.2005. u 12:44 sati.