I baš akd sam zaboravila kako je to plakati, pozvali su me da plačem. Sad akd to najmanje trebam. I baš kad sam pomislila kako previše toga znam i kako sam previše puta gledala isti filim i glumila tu beskrajno lošu ulogu, da ju ne bih danas znala odigrati drugačije, oni su pokazali svu svoju genijalnost i još jenom me rastužili. I opet sam osjetila nemoć i svezane ruke, glas i misli. Odvratan osjećaj. Dio po dio kradu moje sretno lice i pretvaraju ga u svoje oružje kojim će me uništavati sve dok im budem blizu, a sva je nevolja u tome da nemam kamo i da nemam kome. Gubim sebe u maštanjima i bojim se. I trebam nekoga samo da bude tu i da me treba. Da, kad bih znala da me netko treba na isti način na koji ja trebam njega, još bih se i trudila. Ovako mi je lakše odustati i prepustiti se struji bar još neko vrijeme.
I nek mi zbog ovog posta oproste svi koji me provjereno i bezuvjetno vole i koji se beskrajno trude. Oni su još uvijek jedini smisao mog postojanja. Danas sam tužna i definitivno loše društvo, a i sljedeća dva dana imaju lošu prognozu.
I bruise easiliy, so bi gentle when you handel me...
Post je objavljen 06.05.2005. u 08:27 sati.