Preksinoć je u Rijeci, Gavellinom predstavom „Prije sna“, otvoren 12. međunarodni festival malih scena. Kao što je mojim stalnim čitateljima znano, teškom mukom sam se dočepala ulaznica. Ali tek pred početak predstave sam shvatila i zašto – na malu scenu HKD teatra stane otprilike 150 gledatelja. Kad od tog broja oduzmete uzvanike – od pomoćnika ministra kulture, gradonačelnika sa suprugom, brojnih novinara, članova žirija do kolega glumaca iz riječkog kazališta te ponekim sponzorima – ne vjerujem da je stvarno prodano niti 50 ulaznica. Pa u tom broju moje dvije su naprosto – čudo.
U drami „Prije sna“ (tekst Lada Kaštelan, režija Nenni Delmestre), likovi su smješteni u bolničku sobu ginekološkog odjela. Riječ je, dakle, o tipičnom ženskom iskustvu isprepletenom sa socijalnom i profesionalnom pozadinom pacijentica. Jer u istoj je sobi sažet raspon– od žene sa sela (tradicionalno- patrijahalni mentalitet) do mlade urbane djevojke koja potpuno drukčije poima muško-ženske odnose. Između njih su i one koje u materijalnom smislu imaju sve, ali moraju ulagati dodatne napore ne bi li ostvarili majčinstvo (umjetna oplodnja), zatim prevarene supruge (spontani pobačaj), ali i srednjovječne žene, sveučilišne profesorice koja je na odjelu zbog karcinoma.
Postoji, naravno i muški dio priče – upoznajemo neke od partnera koji dolaze u vrijeme bolničkih posjeta ili se o njima naprosto priča.
Ali ne bih više o tome. Htjela sam vam reći da je i ova predstava učvrstila moj stav o tome da muškarci, samom činjenicom što to jesu, ne mogu sudjelovati u onim našim tipično ženskim sudbinama. Oni se mogu manje ili više truditi, biti senzibilni, pokušati pomoći – ali razumijeti emocije žene nakon, primjerice, spontanog pobačaja – čini mi se nemogućim. Uostalom, to su nakon predstave priznali i kazališni kritičari, naglasivši tako im svojstvenu – mušku površnost.
Post je objavljen 04.05.2005. u 11:14 sati.