Nisam vjerovao da će ovi dani provedeni u bolnici biti tako naporni za moj um. Očekivao sam pačenje, ali samo ono fizičko, na njega sam bio naviknut i njemu sam se nadao iako je tu bila i fizička bol nije bilo tako bolno, jer na bol sam sam navikao i najveća doza nečega što zadanje grčeve mojem slabašnom, jadnom i izmučenom tijelu nije ništa naspram onoga što osjećaju moje misli. Nisam se nikada volio vraćati u veliki željezni krevet s debelim i tvrdim madracom, kojeg je okruživala mala, uska sobica s velikim prozorom. Nisam volio meki jastuk na kojem je ležala moja glava iako je više služio kao nešto što sam u trenutcima u kojima mi je bilo teško grlio, nego kao nešto što bi omogućilo lakše spavanje mojoj glavi. Iz bilo kojeg kuta biste gledali, jasno ste mogli vidjeti velike crvene rešetke koje su onemogućavale potpun ulazak svjetlosti, nečega čemu sam se veselio u svoju sobu, sobi u kojoj su ležali umirući ljudi. Bijela boja, koju sam zasita mrzio, nije činila ništa bolje. Uvijek sam se pitao zašto je potrebno staviti bijelu boju, a ne žutu, crvenu ili možda plavu. Bijela je meni samo bila boja koja mi je jasno davala doznanja da postoji mjesto, ako postoji, koje ću uskoro posjetiti i na koje ću se preseliti. Možda je to i bilo u redu. Ne znam. Previše je stvari ovih dana prošlo mojim mislima, kao što je i moje tijelo prošlo previše stvari kojih se ni ne želim sjećati, ali ubodi na mojim rukama, rukama sličnim koje ću kasnije spomenuti su bile dovoljan dokaz i nemogućnost da se pobjegne od toga. Male, crvene rupice i veliki ljubičasti krug kojih je okruživao bio je podsjetnika da sam samo nekoliko sati prije primio još jednu dozu nečega što bi mi trebalo pomoći iako sam ja znao da je to samo za ublažavanje bolova koji su iz dana u dan bili nevjerojatni. Snovi koji su dolazili nakon injekcije za ozdravljenje, kako je to simpatična medicinska sestra Marry nazivala. Iako sam znao da to nije istina, uvijek sam joj se nasmijao i zahvalio joj. Zaista nisam volio ti malu bijelu prostorijicu u koju sam se svaki put vraćao kada bi mi pozlilo. Nisam volio tu malu prostorijicu s dva kreveta, velikim prozorom koji nije dozolio da sunčeve zrake uđu u sobu zbog velikih crvenih rešetki koje su bile postavljenje iz vana, onaj mali stolić preko puta mojeg kreveta i mala crvena stolica neudobnog naslonjača, WC školjku u kutku sobe s malim pomičnim vratima, ali dovoljno velikom rupom ispod poda da bi svatko vidio što radiš. Nikako nisam mogao voljeti tu malu, bijelu sobicu. Jedino što mi se siviđalo su bila velika masivna vrata. Veća od onih u velikim trgovačkim centrima, bar mislim, dugo nisam bio. Iako nisam mogao otvoriti ni ta vrata volio sam ih zato što ja nisam bio jedini koji je trebao puno snage da otvori vrata kojima sam se ja divio. I liječnici, medicinske sestre, moja majka i majke, očevi, djedovi, bake i braće osoba koje su se nalazile pored mene, su se trudili dok su otvarali ta velika, siva masivna vrata. Možda sam ih volio zato što su me podsjećala na vrata zbornice mojih profesora u mojoj školi, u kojoj sam nažalost bio sam prvu godinu. Sjećam se kako su moji profesori, koje nažalost nisam dobro upoznao, osim jednog dragog profesora kojeg ću nekom drugom prilikom spomenuti, sjećam se kako su se mučili dok su otvarali ta velika, siva, masivna vrata s velikim staklima kroz koja se jasno vidjelo predvorje zbornice koje je uvijek zjapilo prazno, niste mogli vidjeti ništa osim apstraktne slike moje škole i nekakvog visokog cvijeta koji je iz dana u dan djelovao sve slabije. Baš me zanima što je s njim. Da li još uvijek tamo stoji ili ... Da, bili su to dani, kada su moji profesori, u jedno ruci držeći dnevik pokušavali ući u zbornicu, otvarajući velika masivna, siva vrata s velikim staklima kroz koja se vidjela velika apstraktna slika moje nove škole, veliki cvijet koji je iz dana u dan radio ono što ja sada radim i ista takva vrata prekoputa koja su vodila u drugi dio škole.
Nevjerojatno je kako misli mogu boljeti više od prave boli. Ne znam kako bih taj dio ljudskog postojanja definirao, ali jednako je čudan kao i svaki dio koji još nismo otkrili i najvjerojatnije nikada nećemo.
Ovaj put mi je bilo najzanimljivije u bolnici. Inače sam se dosađivao ili povraćao, tj. najčešće je bila kombinacija toga. Da, to su bile dvije radnje koje sam stalno radio. Žao mi je što nikada nisam ponio računalo, pa da dirktno iz bolnice opšiem ono što sam osjećao u tim trenutcima. Rekao sam da mi je ovaj put bilo drugačije nego li prijašnjih dana kada sam ih provodio u bolnici. Ovaj put nisam bio sam na tim nekim pregledima. Nisam ležao sam u sobi koju nisam podnosio. Samnom je bio i Matija, simpatičan dečko mojih godina iz jednog malog gradića pored Zagreba. On također boluje od istog onog od čega i ja bolujem i jako je drag. Uopće nije ni jednom riječju spomenuo kako mu je teško. Starno se divim njegovoj hrabrosti. Nevjerojatno je koliko je jak i kako širi nadu u bolje sutra. Sjećam se onog jutra kada sam ga upoznao. Sjedio je za malim plavim stolićem na bijeloj stolici s neugodnim naslonjačem. Nešto je piskarao tako da mu isprva nisam mogao vidjeti lice nego samo plavu kosicu kako se spuštala niz njegovu malu glavicu. Kroz velike prozore mojih vrata jasno savm vidio dječaka kako sjedi za stolom i svojom lijevom rukom nešto piskara. Djelovalo je kao da piše dnevnik, što je i bilo moguće, jer osobe poput nas, kada imaju snage, jednostavno žele zabilježiti svoje misli. U sobu sam ušao u kolicima, a on me dočekao svojim plavim pogledom. Nejvjerojatno je kako je jak bio taj pogled, plave boje. Ni on ni ja nismo izustili ni jednu riječ, medicinska sestra koja me dovezla u sobu je rekla: « Dobro jutro Matija. Evo, dovodim ti novog prijatelja!» To je bio način na koji sam saznao njegovo ime. Djelovao je jako spokojno i dobro. Čak me i u pojedinim trenutcima bilo strah pogledati ga, zato što je imao nevjerojatan pogleda, pogled koji je zaista govorio puno, čak i previše.
Razgovarao sam s njim sve ove noći kada nismo mogli spavati, a to je značilo da smo svaku večer, kada bi medicinske sestre ugasile svijetla na glavnom hodniku, mi bismo se prošuljali i izašli van, iz bolnice, iako je to bilo jako kažnjivo. Mi bismo otišli u našim mantilima u vrt bolnice. Čak se nismo ni šuljali, nego samo smo obukli naše jadne i izrabljene duge mantile, nataknuli smo šlapice na naše gole noge i spustili se dolje, ispred bolnice. Trebalo nam je puno snage da se išuljamo iz sobice. Iako nas je bilo dvoje, nekako smo uspjeli svaku večer otvoriti vrata. Bilo je preteško, ali koliko smo se onda mučili otvoriti ta vrata, tako mi je sada teško opisati što sam sve osjećao u tim noćima kada mi je njegovo postojanje radilo društvo, kao i moje njemu. Zaista su mi bile lijepe te noći, razgovori i nevjerojatno razumijevanje. Razgovarali smo zaista o svemu, ali najviše o nekim temama o kojima nisam mogao razgovarati sa svima. Zapravo ja sam razgovarao, a on je slušao. Nije puno govorio. Nije otvarao svoje tanke crvene unice koje su uz njegove oči bile jedini dokaz da je to biće još uvijek živo i da u njemu ima života. Unatoč njegovoj nemogućnosti razgovora, nekako smo komunicirali, pa čak i pogledom. Nevjerojatno je koliko su pogledi govorili puno više od riječi, nevjerojatno je kako sam se upio sporazumijeti s osobom koju sam privi put vidio samo s očima. Čak smo je jedne večeri dotakli i teme o Bogu. Jako mi je zanimljiv njegova način razmišljanja. On gubi vjeru i rekao je kako za njega ne postoji nitko i ako postoji da ga on ne priznaje i nikada neće. Zaista mi je žao što je tih noći gubio vjeru, nešto što ga je još trebalo držati na životu i davati mu nadu. Smiješno mi je što je jednom ateistu žao što jedna osoba, tako mladi čovjek koji boluje od nečeg strašnog gubi vjeru u Boga. On ne vjeruje u Njega i tvrdi da kada umre sve prestaje. Žao mi je što razmišlja na takav način, ali tu se jasno može primijetiti da je jako pogođen zbog svoje bolesti. Samo on to uspješno skriva, ali na tom području je najosjetljiviji. Unatoč njegovoj nevjernosti on i dalje vjeruje, samo on to ne vidi. Noć prije nego li sam se vratio iz bolnice proveli smo tu još jednu noć vani zajedno. Bilo je malo prohladno i on je zaplakao. Iz čista mira, dok smo sjedili on je zaplakao. Sjedili smo na toj klupici pod mjesečinom i suza u njegovu oku je krenula, duša mu je zaplakala. Nisam imao pojma o čemu se radi, samo sam mu se približio i zagrlio ga. Nisam volio gledati druge ljude kako plaču, jer je to u meni pobuđivalo nešto da i ja odmah krenem njihovim stopama, da zaplačem, a nerado sam plakao, iako su suze za mene poput hrane koje je neophodna za život, samo u mom slučaju suze meni nisu bile neophodne. Itekako sam mogao bez njih,a li jednostavno nisam im mogao zabraniti da vladaju mojim očima i pretvaraju ih u najveća mora i slapove koje je svijet vidio. Dok sam ga tako zagrlio pitao sam ga što ti je?! Jesi li dobro?! Znam da je to pitanje jesi li dobro, bilo sasvim nepotrebno, ali pošto ga čujem svaki dan morao sam ga iskoristiti, bilo je to najpametnije što sam u tom trenutku mogao reći. Nije mi ništa odgovorio, nego je samo svojim rukama obgrlio moje tijelo i približio mi se više. Čuo sma njegovo jecanje i poziv upomoć. U tom trenutku kada je svoje tijelo priljubio uz moje, zaplakao sam. Počeo sam ispuštati suzu po suzu iz svojih smeđih boja. Postao sam isto što je i Matija bio u tom trenutku. Sjedili smo tako na maloj klupici, zagrljeni ispod mjesečine i plakali smo. Bio je to jako lijep trenutak. Da nas je netko vidio, vidio bi samo sjene dvoje ljudi koji sjede zagrljeni i plaču, vidjeli bi bolesne anđele. Čak sam ga i nazvao bolesnim anđelom. Ne, ja nisam anđeo, nisam bolesni anđeo. Anđeli ne mogu biti bolesni, oni jesu anđeli. Njihovo ime je zdravlje. – rekao je tiho, trudeći se što razgovjetnije govoriti. Nisam mogao više izdržati tu tugu koju sam osjećao. Njegove slabašne i mršave ruke, koje su se nalazile na mojim ramenima su tako jako drhtale. Osjetio sam kako su mu ruke bile hladne, poput leda. Ponovno sam ponovio isto pitanje dok sam se razmaknuo od njega. Pogledao sam u njegove plave oči i vidio sjaj i tugu. Znam da se riječ sjaj i tuga nikako ne mogu koristit zajedno, ali ja sam to vidio u onim predivnim, plavim očima. Iz trenutka u trenutak se tresao sve više i više. Onaj vjetar koji je komešao naše kose, jasno je dao doznanja da se bliži noć popraćena s tajanstvenom kišom. I istina, počela je polagano padati i padati, sve dok nije počeo pravi pljusak. Naše suze su se poklopile sa sitnim kapima kiše koje su tu noć obiljžile. Više nisam znao što to osjećam na svojim usnicama, kišu ili svoje ili njegove suze. Iako je kiša padala, mi se nismo pomaknuli. Nismo ni jednim tenutko pomisli da bi se mogli skloniti sa kiše, nečeg tako divnog. Primio me za glavu svojim tankim i sada već mokrim rukama i rekao – Ja umirem i to još noćas! Trudio se to izgovoriti u jednom dahu, ali nije uspio. Par puta je ponovi svaku riječ, sve dok nije primijetio da sam ja shvatio što mi želi reći. Nisam znao što reći. Mislio sam da je to tako rekao, ali sve jače i jače drhtanje njegovih ruku, tankih i izmučenik mi je jasno iz trenutka u trenutka pokazivalo da je možda u pravu. Kapljice su se slijevale niz naša tijela. Bile su to ruke koje ću pamtiti cijeli život. Iako tako mlade i neupoznate s ničime, a tako napaćene su bile. Dugi prsti ili bolje rečeno kostur koji je samo prekrivala koža. Jasno ste mogli vidjeti, ali i opipati žilu kojom je tekla bolesna krv. Vidjelo se jasno da sve slabije i slabije teče njegovim žilama. Dotaknuo sam ih ponovno i osjetio sam svaku kapljicu onoga što život znači kako prolazi nečim tako divnim. Sada točno ne znam koliko smo ostali sjediti na klupici ispred bolnice na kiši. Ne sjećam se koliko su još vremena otkucavala naša srca dok su naša tijela mokra sjedila na staroj drvenoj klupici. Vrijeme tada nije ništa značilo, ni vrijeme ni osjećaji koji su doveli do noći koju ću pamtiti pod imenom ispiranje postojanja kišom suza. Ne znam da li vam ovo moje ime koje sam dodijelio onoj večeri već sada govori kako su drhteće ruke dočekale slijedeće jutro? Ne znam da li sada razumijete sa su moje suze, njegove suze i suze neba su isprale njegovo postojanje, drhtuće ruke. Ne znam da li vam moje ime dodjeljeno toj večeri koju ću pamtiti cijeli život govori nešto, da li vam govori da drhtućih ruku, taknih kostiju prekrivenih tankom i sukom kožom na kojoj su se jasno nazirale tanke žilice kojma je prolazilo ono što život znači, kojima je prolazila moja najdraža boja, da li vam to govori da toga više nema. Ne usudim se reći onu riječ, upotrijebiti je ovdje na papiru iako je puno teže izgovoriti je nego li napisati. Ne usudim se reći da je umro, nestao zauvijek, postao dio nečega što ne postoji, kako je on govorio. On je umro, Matija je umro, drhtuće ruke, prekrivene kosti kožom i tanke žilice kojima je tekla moja najdraža boja su umrli. Njegove misli i sve ono što je on bio samo šesnaest proljeća je tu večer uvenulo kao sve što vene u jesen u kojoj nebeske suze pomažu obrisati postojanje zelenog, ali u tu večer smeđeg i osušenog, lišća. On je umro i zauvijek nestao. Iako sam ga poznavao samo tri dana, tj. tri večeri, noći, tri klupice ispred bolnice, iako sam ga poznavao kao mršavo tijelo u tankom i izlizanom smeđem mantilu koji je nosio tih dana, iako sam poznavao njegov umi i misli pametne samo tih noći, ja sam njegov odlazak teško prihvatio. Zašto je morao umrijeti dok su njegove ruke grlile moje tijelo, zašto je morao ostaviti nevažno svoje u mojem zagrljaju, krlu. Zašto je povjerio svoje tijelo onu večer mojem postojanju, meni, neznancu kojeg je poznavao također samo u broju tri, u broju tri za sve stvari koje su meni opisivale njega, i mene njemu. Zašto je odlučio usnuti baš na mojem mršavom i jadnom, ispačenom tijelu, na mokrom mantilu smeđe boje također izlizanom, zašto je odlučio napustiti me u onoj noći, kada smo sami sjedili na klupici ispred onoga što od te večeri više nisam volio. Zašto je nestala osoba čije sam misli zavolio već u prvoj noći našeg postojanja i druženja. Zašto sam odlučio postaviti pitanje zašto? Zašto?!
Slijedeće jutro, jutro koje je bilo obilježeno cvrkutom ptičića i sunčanim zrakama koje su na pozornici života jasno obasjale naša tijela, jedno živućo i jedno mrtvo. Dežurni liječnik nas je našao kako sjedimo na klupici, mokri od sinoćne kiše. Zatekao je naša tijela kako sjede na klupici dok je jutarnje sijanje zraka jasno pokazivalo naša lica prolaznicima koju su to jutro začuđeno stajali ispred naše noćne klupice i nešto međusobno govorili i mrmljali. Našli su nas kako sjedimo, moje oči krvave od plača i ruke koje su bile čvrsto zaštičene u mojima, našli su nas slijedeće jutro u plaču s plačom osoba koje do tada nitko od nas nije poznavao, nije nikad ni vidio. Vidio sam jasno kako otvaraju svoja usta i začuđeno svojim očima gledaju u nas dvoje. Iako su mi svi likovi koji su to jutro stajali ispred mene bili mutni, jasno sam vidio kako je mnogo koraka stajalo ispred nas. Imao sam osjećaj da sam opet umro, jer svijetlo koje je to jutro bilo tako jasno, djelovalo je na mene poput raja. Ne znam tko je ovo jutro moje mokro tijelo odvojio od zagrljaja, tada već dugo napuštenog od misli. Ne znam tko je njegove ruke uvenule koje ću pamtiti cijeli život, odvojio od mojih. Ne znam, tko je primio moje mokro tijelo i odveo ga u ono gdje sam upoznao, tada već napuštene misli. Nisam čuo što su napravili s njim. Dok su me nosili jasno sam vidio kako je on ostao sam ležati na klupici. Iako je sve bilo tako mutno, jasno sam vidio njegove, mrtve, ali živuće oči kako gledaju u mene, vidio sam kako njegova ruka, slaba i drhtava ruka kojom u tom trenutku više nije tekla ona krv visi niz klupicu i dugačkim i nježnim prstima dodoruje mokru zemlju obasjanu jutarnjim suncem. Iako su me nosili jasno sam vidio kako na onoj klupici, pred bolnicom leži tijelo, misli koje su napustile to postojanje kojem ću se vječno diviti. Smeđi mantil mokar i prljav od blata je bio poluotvoren i jasno su se vidjela gola prsa i trbuh. Rebra koja su iskočila jasno su pokazala kako je ta osoba ubijena, ubijena sama sobom, slabošću svojeg tijela je nestala, pojela sama sebe. Mržave nožice, i boso desno stopalo i lijevo na kojem je visila crvena papučica. Polako i polako postajao je sve manji, kako su koraci koji su me nosili hodali sve dalje i dalje, to tijelo, mrtvo tijelo je postajalo sve manje i manje, beznačajno.
Post je objavljen 03.05.2005. u 13:29 sati.