Ako se dopušta premise, ne koristi nepriznavati konkluziju, jer konsekvencija je čedo precedencije. Treba se, praktično, više držati reala nego ideala; jer ovdje je obično minimum, ondje maksimum koristi. Ne pazim na irelevantne stvari, ni na nemeritorne objekcije. Dobro je da čovjek do istine dođe a posteriori, a bolje je a priori, pa da se a posteriori u njoj učvrsti. Kad nije drugih, za svjetinu su dobra i virtualna prava... a za praktične glave bolja su prava realna i efektivna, aktualna.
Tako je (o) svojim suvremenicima pisao ne samo ugledan političar nego i vrstan satiričar Ante Starčević, rugajući se njihovoj navici da gdje god mogu rabe strane riječi, većinom latinske.
Danas uglavnom ne patimo od raznih konvergencija, sekularizacija, inherentnih, intuitivnih ili plauzibilnih atavizama, aberacija, egzemplificiranih artefakata, dihotomija, interludija i kognitivnih disonancija zbog kojih bi nam trebao odgovarajući jezični antidot, međutim, problem nam stvaraju anglicizmi. Ne vjerujete li, čitajte blogove. Dovoljno je i naslove.
Post je objavljen 03.05.2005. u 11:16 sati.