Bila sam još dijete kad je ona bila već stara, a možda i nije jer patuljci uvijek izgledaju starije od svojih stvarnih godina. Bila je maskota sela, svakodnevna sitnica na koju se uvijek popikavaš a koja se ne može zaobići. Kad su ljudi htjeli pokazati dobrotu, govorili su o njoj kao o ženi, ali obično su je zvali samo imenom ispred kojeg su malo tišim glasom izgovarali riječ:mala, kao da je time odvajaju od uobičajenog. Stvorena je, rekoše, davno u nekoj noći vještica, kao gemišt nekog incesta , ali nitko nikad nije znao reći tko su joj majka i otac i kada i gdje je rođena. Stara bajtica zaglavljena na rubu sela uz rijeku oduvijek je bila njezin dom. I kad je selo postalo grad, on se širio na drugu stranu, ostavljao je taj komadić netaknut i kao da ga je time poštedio neumitne prolaznosti. Ili mu nije bio bitan, šumu i grmlje cesta je raskrčila samo do granice. Neke granice.
Nitko, koliko ja znam, nije je posjećivao, ali je ona bila prisutna svuda sa svojim blagim osmjehom i dječjim glasićem kojeg godine nisu zasitile, uvijek u žurbi, ili se samo tako činilo zbog sitnih koraka kojih je više trebalo učiniti za savladavanje iste udaljenosti. Nije ulazila u kuće i domove, samo je prolazila ne dodirujući čak ni plotove, pozdravljala svakog imenom zastajkujući i brbljala o uobičajenim stvarima. Ponekad je u ruci nosila vrećicu, ali uglavnom su joj ruke bile prazne, kao da su joj bile potrebne za ritam koraka. Nitko je nije pitao kamo ide, kao da su svi znali ili kao da nije trebalo znati. Susretao si je na željezničkoj stanici kako maše nekom u odlazećem vlaku, pred školom kako čeka nečije dijete da ga otprati kući, u šljiviku iza nečijeg dvorišta ili daleko u šumi u podnožju nekog hrasta s ubranom gljivom u ruci.
Posljednjih desetak i više godina postala je samo povremeni zapis u sjećanju, više zaboravljena nego prisutna, a da me netko pitao, vjerojatno bih rekla da više ne hoda ovim svijetom. Ali nitko više i nije pitao, nitko je nije ni spominjao. Mirisi zemlje,mahovine i sjenokoše ustuknuli su i razrijedili se pred mirisom asfalta i ispušnih plinova, nogostupi su zamijenili seoske puteljke i njima su prolazili neki novi ljudi s novim pitanjima. Patuljcima tu nije mjesto. Ni vrijeme.
Ali neki dan ugledah je kroz zavjese, u nekom trenutku koji je prevario vrijeme koračala je nogostupom svojim sitnim koracima. Zablenula sam se kao da vidim duha i širom otvorila prozor da se uvjerim da njezin lik nije samo aroma u nosnicama, ona aroma koja ponekad stvara nejasne slike koje kad ih želiš smjestiti u neko vrijeme i prostor nestanu i rasplinu se nepovratno. Bacila je pogled prema meni, razvukla usta u osmijeh i mahnula na pozdrav. Ista sijeda kosa upletena u pletenicu i podignuta na vrh glave, ista suknja sitnih cvjetića na crnoj podlozi i crni kaputić sa zlatnim gumbima. I cipele sa vezicama,malo prašne od seoskih puteva. Ili nogostupa.
Možda sam joj bila smiješna sa svojim čuđenjem nečemu čemu se ne treba čuditi, ali nije to pokazala. Zamirisalo je na one divlje lopoče s rijeke kojih već odavno nema.
Post je objavljen 03.05.2005. u 10:07 sati.