Jedno pitanje mi se jutros zaplelo među vijuge. Praznik rada. Što se zapravo slavi? Je li Praznik rada nešto što obilježava kako marljivo i dobro radimo, praznik u čast dobro obavljenih poslova, uspješnosti i blagostanja ili je to praznik da ne bismo taj dan radili ništa, čak i ono malo što radimo, dakle, odmorili se bilo kakvog rada. Prije mi sliči na ovo drugo.
Danas je u hrvatskoj konzumirano nekoliko desetaka tona graha, bažula, fažola i sličnog. Bilo je graha na svakom uglu, na svakom koraku i bio je besplatan, što znači da se sav naš rad isplatio. Skupilo se dovoljno novaca za besplatni grah. Da smo radili bolje možda bi mogli biti besplatni i pohani pilići. Jednog dana kad budemo zaista dobro radili bit će taj dan besplatnog kavijara, ukusnih vina i tko zna kakvih sve ne menija. Tada će se zaista slaviti u čast rada.
No, ove godine uzrok pojačanim porcijama graha su predstojeći izbori, nakon njih nemojte se nadati više besplatnim stvarima.
Posljedica pak je angažman sve većeg broja političkih stranaka koje su prihvatile metode grah-kampanje. Druga posljedica je i poremećena biometeorološka prognoza. Vrijeme je bilo doduše sunčano ali su ljudi osjetljivog nosa po čitavoj Hrvatskoj osjećali određene tegobe i smetnje.
Zamislite sad jednu utopijsku ideju.
Kad prođu lokalni izbori:
- svi koji su danas dijelili grah nastave s tom praksom barem jednom mjesečno;
- da svi političari koji su otvorili blog nastave pisati blog s barem jednim postom mjesečno (ah morao sam se osvrnuti i na to)
- da uostalom i sve druge (divne i krasne) stvari koje rade u ovoj kampanji nastave raditi i dalje, barem jednom mjesečno
No, znamo da se to neće dogoditi. Kad se jednom nahrane dovoljnom količinom glasova, krenut ćemo na skandale, propise, i izvrtanje danih obećanja (“da, obećali smo to, ali mislili smo zapravo na nešto drugo ali vi, narode, niste to dobro razumijeli, za sve je kriva ona bivša vlast”). Osim toga vjerojatno će troškove za grah trebati tek naknadno nadoknaditi. U nekim kuhinjama je naime bilo i kobasica iako ponegdje samo u tragovima.
Uglavnom iako su na Maksimiru bili prilično konkretni većina nacije je uz grah zaboravila na mrzovoljnu Carlu, na nedostatak Gotovine, na Brezovicu, na krznene bunde, diplomatske skandale, Glavaša, nesposobnu bivšu vlast, kampove policajaca, pirotehničara i radnika Sljemena na Markovom trgu ... Znam, nisu svi zaboravili, ali nisam to ni rekao. Sad smo dobro i idemo skrpati još jedan mjesec. Idemo izabrati one koji obećaju da će iduće godine u grahu biti i nešto dimljeno.
Meni je za ovaj praznik najljepše što su procvjetali jorgovani.
Nažalost, njihov svježi proljetni miris smo uništili jednom modernom tradicijom i zamijenili ga plinovima na bazi metana i poluprobavljenih celuloznih vlakana smekšanih nerashlađenim pivom.
Ove godine nešto smrdi u Prazniku rada. Ali ne međunarodno već samo na lokalnoj razini.
Post je objavljen 02.05.2005. u 01:35 sati.