Danas sam spasila puža. Bio je jedan mali pužić ispuzao negdje na stazu i bio je tako mali da je postojala velika vjerojatnost da netko stane na njega. Prvo sam stala i pogledala ga. Nekad sam kao dijete znala sjesti u prirodu i razgovarati s pužem. Da ludost, al još i dan danas razgovaram s Mjesecom, pa to možda i nije bilo tako ludo tada. I gledajući danas tog puža, sjetila sam se da sam zaboravila opustiti se na taj jednostavan, a tako lagan način… zaboravila sam se opustiti onako kako se djeca opuštaju. I uzela sam tog malog pužića i sklonila ga sa staze u travu. I baš mi je bilo dobro dok sam ga promatrala kako nastavlja svoj lagani put.
Možda sam jednostavno zaboravila čuditi se svijetu? Znate kako je djeci sve zanimljivo i zabavno… zato jer su oni uvijek začuđeni. A ne može vam biti nešto zanimljivo ako sami niste zainteresirani.
Zanimanje je samo u vama samima!
Jer pred vama može biti najljepše i najčudesnije umjetničko djelo na svijetu, ali neće vam značiti apsolutno ništa ako sami niste zainteresirani za to.
Zašto? Jer smo zaboravili čuditi se svijetu.
Ako sam posve obuzeta vlastitim problemima i vlastitim opsesijama u pogledu svoga života i svega onoga što uporno nastojim nadzirati, neću biti zainteresirana za mnoštvo stvari. Pa čak i neka čudesna misao u mom umu neće imati smisla, ako nisam zainteresirana.
Pužić me podsjetio kako je lijepo čuditi se svijetu. A kad konačno otvorimo svoj duh prema začuđenosti, prema ostatku svijeta, mijenja se sve oko nas.
Samo mi možemo ispuniti svoj svijet zanimanjem i čuđenjem. Samo mi posjedujemo mogućnosti vidjeti što u svijetu zanimljivo postoji. Jer zanimanje je samo u nama, a ne u nečemu izvan…
Vic:
" Sjeo puž na kornjaču, ona krene, a puž: Viiiiiiiiiiiiiii! " :)
Post je objavljen 22.06.2004. u 11:54 sati.