Vodi se ovih dana javna rasprava u javnosti oko pitanja treba li u Kazneni zakon uvesti kaznu doživotnog zatvora ili zadržati postojeće
rješenje s kaznom dugotrajnog zatvora. Kao i uvijek, takve su rasprave besmislene, jer se tzv. normativnim optimizmom, sukus kojeg je naivno mišljenje da se problemi mogu rješavati štancanjem novih zakona, nikad niti jedan problem nije riješio. Kod nas problem nikad nije bio u kvaliteti zakona, čak štoviše, kod nas su pojedine kategorije ljudi, primjerice žene radnice ili nacionalne manjine, zakonom zaštićene na nivou koji je u većini zemalja EU potpuno nemoguć, ali, u stvarnosti, tamo te i brojne druge kategorije ljudi u praksi imaju kudikamo veća i bolje zaštićena prava jer se tamo, za razliku od ovdje, zakoni striktno provode, a sintagme poput pravna država ili vladavina prava nisu tek mrtvo slovo na papiru ili opća mjesta predizbornih političkih govorancija. Loš zakon koji se striktno provodi bolji je od najboljeg zakona koji postoji samo na papiru jer, kako bi rekli stari Latini, applicatio est vita regulae. Dakle, htjedoh reći da je, iako sam ja oduvijek bio za kaznu doživotnog zatvora jer je ona naprosto nužnost u slučajevima patoloških ubojica, silovatelja i slično, pitanje doživotni ili dugotrajni zatvor efemerno, esencijalno je pitanje preblaga sudska praksa koja se i u slučajevima kapitalnih zločina rijetko odlučuje odmjeriti kaznu zatvora u trajanju od 30 ili 40 godina koja je onda de facto za počinitelja od cca 30 godina doživotni zatvor jer 30 godina u zatvoru nije isto što i 30 godina na slobodi, kao što ni 30 godina zatvora u Lepoglavi ili Glini, gdje se po 9 osuđenika tiska u jednoj ćeliji, nije isto kao 30 godina u nekom danskom ili norveškom zatvoru u kojima su uvjeti života mnogo bolji nego što ih većina naših osuđenika ima kod
svojih kuća.
Post je objavljen 24.04.2005. u 10:40 sati.