Možda ipak to nisam trebao učiniti. Možda ipak nisam smio napustiti mjesto koje u poljednjih dva mjeseca stalno gledam, mjesto u kojem dišem sve svoje udisaje,one posljednje, možda ipak jutros nisam trebao, smio napusti svoju sobu, ali nisam mogao. Nisam mogao ne otići, vidjeti ga, popričati s njime, nisam mogao ostati u sobi koja je već poprimila miris smrti. Nisam mogao, a nisam ni htio ostati u sobu koja je za mene u posljednje vrijeme lijes prije pravog lijesa. Nisam mogao, nisam ni htio svoje postojanja, ovo što je još ostalo od njega, protratiti na ovo, nešto što sam tako mrzio.
Ujutro, oko 05:00 sam se dignuo. Isitna, nisam spavao, nisam mogao oka zaklopiti koliko god sam bio umoran. Nisam mogao ništa unatoč umoru koje je moje tijelo osjećalo. Ne znam zašto je nemoguće zaklopiti oči i usnuti, zašto mi to netko ne omogući kada želim zaspati, samo se odmoriti. Cijelu noć sam ležao u svom velikom krevetu. Ne računam one trenutke kada sam se dizao, kada sam svoje umorno i ispačeno tijelo morao prisiliti da se digne i od povratiti ono čega nije ni bilo. Cijelu noć sam se dizao. Svakih nekoliko minuta, više ni ne znam koliko je sati, izgubio sam pojam o vremenu. Stalno se pitam koliko je sati gledajući u sat, gledajući u brojke koje mi pokazuje onaj veliki sat na mom stoliću pored kreveta. Gledam, ali nikako ne mogu saznati. Kako je sam jadan taj osjećaj. Kada nešto vidite, a ipak ne raspoznajete. Najvjerojatnije je to ona priča od jučer. Ja se počinjem gubiti. Nisam ni vjerovao da će to početi sa satom, s vremenom koje ionako nikada nisam razumio. – Nisam vjerovao da vrijeme neću razumijeti, sekunde prolaznosti i sve ono što se veže uz to, nisam vjerovao da ću se u vremenu gubiti vremenom i to doslovno. Kada se primaknem prozoru svoje kuće i razgrnem debelu i smeđu zavjesu svoga prozora postavim pitanje je li sada dan ili noć, gledajući u svijet. Ne znam i u zadnje vrijeme ne mogu razazbrati mnoge stvari. Ne zato što ne želim, nego zato što sam sam, što ne osjećam ništa, zato što se gubim u svojim mislima, u svijetu. Kako volim stajati na prozoru i gledati sve one prolaznike koji samo hodaju, bez obzira na išta. Bila kiša, snijeg ili sunce oni uvijek hodaju, tu su. Oni su zapravo jedini na koje se mogu osloniti u bilo kojem trenutku. Čak ih ni ne trebam zvati. Potrebno je samo dovući se, donijeti svoje izmučeno nešto što će uskoro nestati do velike prozorkse daske. Svojim rukama potruditi se odmaknuti debele smeđe zastore i kada to napravim, oni su tu. Uvijek. Još me nikada nisu iznevjerili, uvijek su bili tu. Često sam razgovarao s njima, ali nikada mi nisu odgovorili ili jesu, ali ja ih nisam uspio čuti, nisam ih razumio. Njihovi brzi koraci, hodali su i hodaju tako brzo, a ipak se nikada ne pomaknu. Ne znam što, zašto je sve to tako stvarno, a ipak nestvarno. Iako mi odgovoraju samo svojim koracima, znam da su tu uz mene. Rekao sam vam kako sam ujutro napustio nešto, svoju sobu, svoj svijet, svoj lijes. Znate li zašto?! Samo radi mojeg Gabrijela, mog anđela. Tako mi nedostaje u zadnje vrijeme. Više nego li onda kada nas je napustio prije samo godinu dana, istog ovakvog jutra. Ujutro kada sam se vraćao iz kupaonice sav oznojen i ispačen, odlučio sam sjesti na prozorsku dasku. Jutro je bilo baš onakvo kakvo je bilo kada nas je napustio. Padala je lagano kišica sa naznakama sunca. Puhao je lagani vjetrić i osjećala se nekakva sparina koju sam jedva nosio. Lagani vjetar koji je komešao moju kosu, podsjetio me je da je on, baš on, nestao nedavno u jedno ovakvo naporno jutro. Da nije bilo onog prokletnika u autu ... da nije bilo tog nesretnika koji je od mene i moje obitelji učinio još većeg nesretnika, on bi još uvijek bio s nama, sjedio, možda me sada posjećivao u sobu, posjećivao u bolnicu kada opet odem, možda bi mi bilo lakše, možda čak ne bih ni bio bolestan.
Zašto se sve okomilo protiv mene, nas. Je li to možda zbogo onoga što ni sam ne priznajem ili zbog nečega drugog. Bože ti nisi osvetnik, reci mi onda koji je uzrok?! Ima li cijela ova priča neku tajnu, povezanost s nečime što ja sam ne znam, postoji li u pozadini rješenje ili se ovakvo nešto jednostavno događalo, događa i događat će se. Dragi Bože reci mi koje je sunce rješenje. Zašto ne cvrkuću ptice iznad mojeg neba, zašto ne postoje leptiri koji bi ukrašavali moj život, dragi Bože?! Jesu li moja pitanja sumnja u tebe ili nešto... Ja te volim brate. Molim te dočekaj me, još malo i dolazim k tebi. Osjećam to. Ne, nije samo moje tijelo koje iz dana u dan slabi dokaz da ću uskoro promatrati svijet iz drugačije perspektive, ja se nadam. Molim te, dočekaj me. Brate, čuo sam da kada čovjek umire po njega dođe anđeo i primi ga za ruku. Prvo mu se nasmiješi i onda pruži svoju lijepu i meku ruku prema nama. Polako nas primi i podigne iz tijela. Navodno da pjevaju i da su predivni. Njihova krila obasjaju cijelu sobu, unište crninu koju je naša duša do njihovog dolaska okruživala. Ako je istina da anđeo dolazi i odvodi nas u raj, k Bogu zamoli ga da i ti pođeš s njim. Zamoli nekoga na tome mjestu možeš li i ti doći po mene. Volio bih vidjeti tvoje prvo lice, ali naravno i lice svoga oca, kojeg nisam poznavao. Može li i on doći, da li ti znaš mog pravog tatu?! Kako izgleda? Ne, nemoj mi reći. Budi tiho. Ja ću ga sam vidjeti. Znaš da sam ga svakako zamišljao. On je za mene jak i ima velike i jake ruke, crnu bradu i predivne oči. Mislim da će se voljeti igrati samnom. Da li postoje mjesta za izlaske, braco? ,
Zašto?! Zašto postavljam ta glupa pitanja, zašto plačem, zašto me tuga obuzima svakim trenutkom, zašto sam ovakav kakav jesam? Zašto razgovaram s njim i izmišljam pričice o anđelima? Zašto često spominjem riječ zašto? Zašto?! Koga ja zavaravam, koga. Oprostite mi molim vas. Oprostite mi na ovim moji riječima. Ne znam zašto sam imao potrebu postaviti ta pitanja, zašto sam razgovarao s nekime koga ne čujem, a ipak ga volim? Kako ne volim svoje suze. Ne volim ih nikako i ne želim im dozvoliti da vladaju mojim životom. Ne želim ih osjećati na svojim usnicama, njihovu gorčinu na svojim lijepim, unatoč bolesti, mekim usnicama. Ne želim više ništa, a znam da moram.
Rekao sam kako sam jutros pobjegao iz lijesa, svoje sobe kojoj sam nedavno nadjenuo to ime. Rekao sam vam kako sam jutros napravio nešto što možda nisam trebao, nisam smio. Ne zato što mi je branio netko, nego zbog majke i očuha, zbog njih dvoje, jedinih ljude koje istinski poznajem i volim. Zbog njih nisam smio to napraviti. Izašao sam u pidžami, navukao svoju traper jaknu koju nisam nosio jako dugo, a uvijek je bila uz mene. Nisam je nosio ja, nego majka u svojim rukama. Kada bi mi zaslabilo i kada bi me vozili u bolnici, kada bih išli negdje na pregled, kada bi ih nagovorio da me odvedu u kino, ona je uvijek bila uz mene, ali nikada na meni. Jedva sam obukao tu svoju jaknu na kojoj je pisalo Stjepan. Majka mi nikada nije htjela odgovoriti čija je to jakna, ali po imenu svoga oca na njoj sam zaključio da je bila nečija, da je bila od osobe koju gotovo svaki dan, kada mi misliti nije prebolno, sanjam. Znao sam da je moj otac jakna. Znao sam da je moj pravi otac, moj tata bio uz mene i onda kada ga nisam mogao nositi, osjećati. Ni sada, nakon samo nekolilko sati od tog događaja, ne znam kako sam obukao tu jaknu. Čudio sam se odakle mi snaga za jedan, sada, tako velik čin. Znam tko mi je pomogao. Znam da je vlasnik, nekadašnji, bio taj koji mi je pomogao u jutrašnjem bijegu. Pošto se nisam mogao sagnuti, obuo sam nekakve šlapice koje se samo nataknu. Bile su crvene boje, moje najdraže boje. Polako sam odškrinuo vrata svoje sobe i supustio se niz stepenice naše velike kuće. Imao sam osjećaj da sam hodao dugo drvenim stepenicama koje su jasno i glasno označile moj svaki korak. Ne znam kako, ali imao sam osjećaj da svaki moj korak i škripa traju vječnost. Svojom drhtućom rukom sam se čvrsto držao za drvene štenge kako ne bih pao. Kada sam se spustio vidio sam kako u našem dugom hodniku nije bilo tenisica, to je jedino moglo značiti da su jutros otišli kod doktora. Četvrtak je bio dan kada su odlazili po moje lijekove iako znam da nije sam to posrijedi. Nikada me ne ostavljaju samog, uvijek netko bude doma, ali svakog četvrtka, ujutro jako rano, oni odlaze negdje na sat - dva. Zanima me kamo još idu iako pretpostavljam, ali neću ništa govoriti. Volio bih da je istina ono što ja pretpostavljam. Polako sam se uputio prema dnevnom boravku, gdje nisam bio jako dugo, unatoč činjenici da se nalazi samo nekoliko metara ispod moje sobe. Vidio sam da i tamo nema nikoga, uzeo sam nešto novaca i izašao iz kuće. Pošto nisam imao ključ, ostavio sam otključanu kuću i uputio se prema onome što će možda uskoro postati moj dom, tj. mjesto na zemlji na kojem će spavati dokaz da sam zaista nekada postojao, iako on isto neće biti stalan, već prolazan kao sve na ovoj zemlji.
Ljudi su me čudno gledali već u prvoj ulici. I meni bi iz nekadašnje pozicije bilo jako ludo vidjeti dijete u pidžami i velikoj traper jakni s crvenim papučama na ulici. I ja bih se možda nasmijao nekada i pomislio je li ovaj normalan? Sve bih i ja to nekada napravio, ali sada kada sam uvidio neke stvari, kada sam postao, usuđujem se reći, malo pročišćeniji i kada na neke stvari gledam drugačije znam da dijete u pidžami, staroj traper jakni i crvenim papučama nije čudna pojava. Ne za mene, moj um, ali za vas, za vas je i to me ne čudi, jer i ja da sam sada u vašoj poziciji i čak da znam cijelu priču bih se zapitao je li normalan ovaj dječak?! Moža i ne bih, možda ne biste ni vi. Nikada se ne zna, ali ako ikada naletite na osobu koja nije u tom trenutku onakva kakva je okolina, nemojte joj stati na put, pustite je da prođe dalje jer nikada ne znate odakle je izašla, kakvim je mislim sada okružena. Pustite taj život, to postojanje neka ide dalje.
Ušao sam u prvi autobus koji je naišao. Prošao sam veliki dio puta, ali se nisam tako jako umorio. Bilo je lijepo vrijeme iako sam sebi rekao kako neću uzeti kišobran unatoč tome što pada kiša. Ne znam odakle mi to da pada kiša, ali svejedno bilo je lijepo vrijeme. Sunce je lagano prodiralo kroz teške oblake, dok je vjetar, ne tako hladan, a ni topao, puhao i lagano moju crnu kosu dizao u zrak. Hodao sam unatoč tome što je svaki korak mogao bit rezultiran padom ili nečim sličnim. Hodao sam unatoč činjenici da mi je najčešće potrebna pomoć do zahoda, unatoč toj činjnici da se ni ne mogu oprati sam kao čovjek, unatoč činjnici da sam se u pojedinim trenutcima morao ponižavati. Imao sam sreće, još uvijek postoji ljudi koji se dignu ukoliko ih zamoliš pogledom. Sada ne znam da li je to zbog toga što su me se prepali ili zbog nečega drugoga. Joj kako volim ove trenutke kada i unatoč tuzi koja prevladava se znam slasno nasmijati. Vesele me ti trenutci zato što zbog njih još vjerujem da postoji mogućnost da se dogodi neko čudo ili barem da prihvatim tu činjnicu i da spokojno odletim ka njima.
Došao sam autobusom ispred groblja. Stao je nedaleko od ulaza. Polako sam se spustio niz stepenice autobusa. Neki stariji gospodin mi je pomogao da siđem. Mislim da sam ga samo ja vidio unatoč tome što me je primio ispod lakta i spustio me niz one uske i nezgodne stepenice autobusa. Kako sam držao pogled prema podu da ne padnem dignuo sam lice da zahvalim tom starijem gospodinu, ali ga tada više nije bilo. Htio sam mu samo reći hvala na pomoći, ali kada sam dignuo pogled nije ga više bilo. Djelovalo je baš kao u onim filmovima kada je u pitanju nešto ili netko nadnaravni. Neću reći što mislim tko je to bio zato što bi me čudno pogledali i tek bi se tada pitali je li ovaj dečko pametan ili što mu je? Ne brinite, nisam još skrenuo unatoč prognozama liječnika kojim moja majka ne vjeruje. Odustao sam od postarijeg gospodina koji mi je pomogao i uputio se prema ulazu u groblje. Nikada nisam volio ono visoko drveće, tako je djelovalo i još uvijek djeluje sablasno. Ježim se na samu pomisao kako će jednom tako, uskoro nešto visjeti nad mojim onim što će netko od mojih jednom doći pogledati s vremena na vrijeme i kako će nečiji, dječiji nestašni koraci, kada budu išli nekome na groblje, slučajno gaziti iznad mene, kako će mala braća, trčeći po nečem tako tužnom, igrati svoj svijet i slučajno zastati pored mojeg kamena i onda krenuti dalje. Onaj njihov pogled neće ništa značiti, onaj pogled u moje ime i godinu i možda riječi njihovih roditelja Isuse Bože, pa bio je samo dijete meni neće značiti puno, par u ovom trenutku sumnjam u ikakvu korist tih riječi, iako bih volio da se varam. Iako je bio lijep dan, to užasno drveće nije dopuštalo suncu da prodre kroz te silne visoke grane koje su se njihale pod dirigiranjem vjetra koji je to jutro, na groblju, nešto jače zapuhao. Hodao sam zamišljeno do njegovog groba. Nisam se nigdje žurio iako sam osjetio da mi ide na povraćanje. Želudac mi se ponovno dignuo i morao sam napraviti ono što radim po cijele dane i noći, morao sam na groblju, tih do bratovog povratiti. Baš u onom trenutku kada sam došao do njega, do lijepe mramorne poloče na kojoj je zlatnim slovima bilo ispisano njegovo ime i dvije godine zbog koje će ljudi uvijek ponavljati onu rečenicu koju ponove kada prođu grobljem i vide da dijete leži ispred njih. U tom trenutku mi se zavrtilo u glavi i morao sam sjesti na njegovu ploču. Bila je tako hladna ta mramorna crna polča. Tako hladna da su moje kosti osjetile tu hladnoću. Bilo mi je tako neugodno, ali sam ipak odlučio leži i položiti svoje tijelo na ono što će uskoro nazivati mojim krovom onoga što je nekada živjelo. Ležao sam tako, ne baš dugo i zaslabilo mi je opet. Bilo mi je jako loše.- Želudac i sve ono što ide uz to što ja posjedujem, nešto čime se ne mogu hvaliti je učinilo svoje. Kada bih vam mogao opisati kako se osjeća moje tijelo, kada bih vam samo mogao barem trunčicu onoga što me boli prenijeti na papir shvatili biste, ali bolje ne, bolje da nikada ne saznate. Pokušao sam se dignuti, ali nisam mogao. Nisam mogao svojim slabašnim, nekad umjetničkim rukama, dignuti svoje tijelo, nisam imao snage ni podignuti svoju glavu, obraz koji mi je ležao na mramornoj ploči i crvenio se od hladnoće. Počeo sam plakati, preklinjati i moliti za pomoć, ali nikoga nije bilo. Nije bilo nikoga, ali ne tako dugo. U jednom trenutku kada sam mislio da sam ostao sam, nebo se smračilo. Naglo je zapuhalo i vrhovi drveća koje sam jasno vidio su se počeleli tako jako njihati da sam opet pomislio da je kraj, da već sada putujem. Da je moj braco ispunio moju želju i došao po mene. I u tom jednom trenutku kada sam razmišljao o tome opet sam vidio onog gospodina koji mi je pomogao. Prošao je pored mene, jasno sam vidio njegove korake kako su prošli malom uskom stazicom tik do gorba na kojem sam ja ležao. Samo sada nije bio obučen kao prije nekih desetak minuta kada mi je pomogao, ne, sada je bio nekako svjetliji, zračio je nečime. Stao je pored mene i otvorio svoje oči. Imao je plave oči, oči boje mora i tajne. Samo je stajao i gledao ravno u mene, moje oči. Bilo me je tako strah, trnci su prolazili mojim tijelom gledajući ga. Mislim da samo i razgovarali unatoč tome što nitko u tim trenucima dok je vjetar puhao, nije otvorio svoje usne. Mi smo ipak razgovarali. Kada sam zaklopio oči, zbog suze koja se nakupila u mome oku, njega više nije bilo. Nestao je baš onako kako je i došao. Najgore od svega je što sam ja to zaista vidio što zaista vjerujem u to. Nisam ništa rekao mami i Zlatku. Nisam im ništa htio govoriti zato što znam da mi ne bi vjerovali, baš kao i što vi sada ne vjerujete meni.
Odmah, nakon što je taj stariji gospodin nestao čuo sam nečije korake iza sebe. Pokušao sam se okrenuti, ali nisam uspio. Bilo je to neko dijete koje je vičući mama, mama, tata, mama daj dođite. Tu netko ježi. Dojite. Mama, mama... došlo do mene. Bio je to mali, plavi dječak. Nije imao više od pet godina. Došao je do mene i približio mi se glavom. Njegove oči su se nalazile samo nekoli centimetara od mojih. Trepavice samo što nam se nisu dodirivale. Zadubio se u moje oči sa smiješkom. Smijao se i pitao me Jesi li ti oživio, našto mu nisam stigao odgovoriti zato što je njegov otac baš u tom trenutku dotrčao do mene i uzeo me u ruke. Kako je jadno djelovao taj prizor. Čovjek od trideset pet ili čak i manje godina bez problema nosi tijelo mršavog i izmučenog šesnaestogodišnjaka bez problema. Nešto me isptiviao dok me je nosio, ali ga nisam ništa razumio. Totalno sam izgubio svijest i pao u nesvjest. Sjećam se kako mi je glava visila niz njegovo rame i kako sam naopako vidio kako ispred groba mojeg brata, baš tako gdje sam ja ležao, stoji onaj mali plavi dječak i zagledano gleda u natpis, u veliku mramornu ploču na kojoj je zlatnim slovima ispisano ime mojeg brata i ugraviran lijepi veliki anđeo. Vidio sam kako je zamišljeno s prstićem u ustima gledao u tu ploču dok ga je njegova majka pokušavala odvući prema nama, pretpostavljam autu kojim su me odvezli u obližnju bolnicu. Kako me to dijete plavih očiju podsjetilo na Gabrijela, na anđela zbog kojega sam bio nošen u rukama nepoznatog čovjeka kroz usku cesticu s čije su me strane, lijeve i desne, okruživali gorbovi i natpisi, a iznad njih visoko drveće koje je u meni stvaralo nemir, baš onako kako su se i oni micali pod utjecajem vjetra.
Nakon toga se više ničega ne sjećam. Znam da sam se probudio u bolnici s infuzijom u desnoj ruci. Dok sam polako otvarao oči, vidio sam kroz przor sobe kako majka i očuh zagrljeni stoje i razgovaraju s liječnikom i ljudima koji su me doveli. Mali plavi dečko je gledao prema meni i kada je vidio da sam otvorio oči nije ništa govorio, nije se ni pokretao, smao se nasmješio i ponovno zaglio nogu svog tate. Moja majka je samo micala glavom i vidjelo se da je bila užasno zabrinuta. Iz sekunde u seknudu sam čekao da zaplače. Okrenula se i vidjela je mene s otvorenim očima i naglo iz njegovog zagrljaja potrčala prema meni. Došla je do mene, kleknula na pod i zagrlila me svom snagom ovog svijeta. Nije bilo riječi, samo osjećaji koji su pričali cijelu priču. Da sam samo napisao ovu zadnju rečenicu sve bi vam bilojasno, jer nevjerojatno je koliko samo njezin zagrljaj, zagrlja njezine ljubavi i topline priča i sadrži nevjerojatno puno toga...
Post je objavljen 21.04.2005. u 14:42 sati.