Upoznao sam ju. Divna je. Svaki trenutak koji sam mogao ukrasti, krao sam i odlazio do njenog kioska sa sladoledom. Pričali smo svašta. Divna je. Prolazili su dani, sve više vremena sam provodio uz nju. Čudno se nešto počelo događati u meni. Nisam mogao bez nje.
Jedan dan nije došla. Ne znam što da radim. Moram joj reći što osjećam.
Kako? Ne znam! Pismo? Možda?
Ipak pišem pismo.
Pismo:
Ne znam što da radim
Jedan dan, sati: 16.45
Htio sam te nazvati, zaboravio sam kako se zove onaj band s MTV-a, zaboravio kao što i zaboravljam imena ljudi i životinja i kao što zaboravljam brojeve (blažena bila ona vremena iz crno-bijelih filmova, kada zavrtiš onaj kotur na telefonu i dobiješ centralu i kažeš dajte mi tog i tog, ali ja bih opet imao problem jer ne bi zapamtio kako se tko zove). No i da imam muda da te nazovem i usput da znam broj na koji ću te nazvati (stvarno bi trebao znati broj tvog telefona, možda bi nekad dobio muda da te nazovem) što bi rekao?
Možda bi se usr'o i spustio slušalicu.
Možda bi tražio nekog Nekog Nekog, pa kad se ti javiš i kažeš da tu nema nikakvog Nekog Nekog, ja kao slučajno prepoznam tvoj glas pa kažem ej jesi to Ti, ups jebote trebao sam Nekoga Nekoga, al sam izgleda ukucao krivi broj, maaa daa tvoj broj piše ispod njegovog, zato je to to, no već kad sam te tako "slučajno dobio" de mi reci ime onog banda s MTV-a znaš one tri cure i tip znaš što pjevaju unplugged.....
Možda bi srao kako radim nešto u vezi s cjenicima za restoran pa ne znam kako se coca cola piše na francuski.
Možda bi rekao ej morao sam te nazvati da te samo malo čujem, znaš stalno mislim na tebe .... ups i tu bi stao ko malo dijete kad se usere i vjerojatno vratio se na neki od prethodnih možda.
Možda sam tupav, al' nikad ne znam reći ono što stvarno želim reći, možda i počnem govoriti al' onda toliko zaserem i zastranim i počnem govoriti tolike gluposti koje nemaju veze s onim što sam htio reći da me poslije bude sramota. Ako ne počnem govoriti gluposti onda se uzmucam i opet me bude sramota. Uvijek sam se divio onim ljudima koji znaju reći ono što hoće, pa makar to bile i gluposti.
Jedan dan, sati: 18:00
Izašao van iz restorana, šetao gradom, nadao se vidjet ću te, nisam. Otišao u centar tražiti cd, nadao sresti te, nisam. Vratio se nazad, sjeo za svoj stol, onaj od kuda te najbolje vidim, pišem ovo. Sjedim i dalje i mislim jesam li normalan (duboko sam zamišljen i bijelo gledam) (možda su u pravu oni što kažu da trebam na pregled u žutu kuću). Teško mi je..... ne znam što da radim..... pušim ...... opet mislim.
Nisam nikad u životi sreo tako nekog kao što si ti (opet bijelo gledam u ništa, neko me nešto pita, gubim misao, opet bijelo gledam u ništa, pušim, netko me zove, jeo bi sladoled, opet gubim misao, idem mu ga dati..... (neki debeli tip, tri kuglice, čokolada, vanilija i čokolada, tim redom sa šlagom na vrhu), prodajem puno sladoleda kada tebe nema.
Sreo sam puno ljudi (žena također) koji su mi se svidjeli (uvijek su mi se više žene sviđale, ustvari muškarci mi se uopće ne sviđaju (imaju dlakave noge)) , ali nitko kao ti. Nije u pitanju samo fizička lijepota (jebiga neznam da li se piše sa je ili sa ije). Lijepa si i prelijepa si, ali lijepa sam žene sretao i prije, pa me nije stezalo u grudima kao kad se sjetim tebe (pazi izraza 'stezalo u grudima' kao iz ljubavnih romana Deniele S... (opet se nemogu sjetiti imena), al' jeb..piiip (neću više psovati) tako je). (Opet bijelo gledam, nemam riječi, neko opet hoće sladoled, kažem 'sad ću'. )
Nikad nisam sreo tako nekog tko mi odgovara kao ti, nikad mi nije toliko bilo drago s nekim pričati kao što volim pričati s tobom, nikad nisam imao o toliko svari s nekim pričati kao što imam s tobom, nikad nisam sreo nekog tko voli toliko stvari koje i ja volim, nikad mi nije bilo toliko drago vidjeti nekoga kao što mi je drago vidjeti tebe ,nikad prije nisam niti jednu ženu toliko poželio uhvatiti za ruku i držati, dugo držati, dirati joj kosu, nikad prije nisam niti jednu želio zagrliti kao što želim tebe (eto opet Deniele S... kojoj se još uvijek ne mogu sjetiti imena) (Ako sam počeo gubiti padeže i vremena i pokoje slovo ili cijelu riječ, to je zato što sam se skroz pogubio).
Nikad nisam niskim toliko poželio otići u kino, prošetati gradom, sjesti na klupu i gledati more. Uh opet sam počeo ne kao Daniele S.. (kojoj još uvijek ne znam ime) nego kao Marija Jurić Zagorka i Daniele S .... zajedno. Al jebi ga (opet psujem) kad je tako.
Jedan dan sati: 22:44
Opet bijelo gledam, mislim, pušim, načinjem novu kutiju, slušam Corrse (sad sam zapamtio kako se zovu, Norvežanin mi nabavio cd, iskreno ne prepisujem naziv s cedea), pušim opet, gledam spot na teveu Lenny Kravitza s golim crnkinjama (Black Velveteen), spot gotov, vraćam se Corrs-ima i ovom pismu.
Mislim, pričam sam sa sobom. Ovakvi razgovori se počesto događaju u mojoj glavi u zadnje vrijeme.
ja2 (neki ga zovu razum): - ej odrastao si čovjek, zbroji se malo, nisi klinac od 16 godina, koji ti je kurac
ja ja (neki ga zovu srce) : šutim
ja2: - proći će te to, zaboraviti ćeš, nekada ćeš se samo sjetiti
ja ja : - čuj da je to za proći već bi prošlo, ne bi bilo sve jače i jače, jebote postaje neizdržljivom nije to od jučer, to traje dugo, da se može ohladiti ohladio bih za vrijeme dok je bila u bolnici, znaš ono kada je onaj kreten naletio s motorom na nju, a ne bi jedva čekao da dođe nazad na plažu. Zbog nje bi i s padobranom skakao makar se triput usrao do zemlje. Čudio sam se onome tipu što je zbog ženske kosu ofarbao u zeleno, a ja ne samo da bi ju ofarbao u zeleno nego i u ne znam kako smo ako bi trebalo. Zbog nje sam s trideset i nešto godina naučio praviti avione od papira koje cijeli život do tada nisam znao napraviti. A možeš misliti kad je bila u bolnici, htio sam si strgati nešto (naprimjer nogu, ne nogu onda ne bi mogao hodati i doći do nje) da mogu biti u bolnici i da budem što bliže njoj
ja2: - sereš
ja ja: - ne serem, nemaš pojma kako mi je bilo, svaki dan sam htio biti tamo
ja2 : - i onda si pametno napravio, što misliš da joj ne bi pravio probleme da si svaki dan visio tamo kao što si htio, što misliš da joj sad ne praviš probleme, ej tupane, ona je UDANA ŽENA IMA MUŽA, DIJETE, (ja2 se dere na ja ja) , ako toliko voliš pusti ju da živi svoj život, nemoj njoj otežavat život, a ti pati kad ne možeš zaboraviti.
ja ja: šuti
ja ja : - ej ali ovakva stvar se može dogoditi samo jednom u životu i što da radim, da je pustim da prođe pored mene i da si cijeli život razbijam glavu i vičem kakav sam tupan bio koji se nije usudio ni probati
E sad se tu upliću treći ja i četvrti, počinju padati teške riječi, muzičari navlače žičanu ogradu ispred bine lete flaše, razbijaju se čaše, a u zraku lebdi pitanje : Možda su stvarno u pravu oni koji kažu :' njega bi trebalo dati pregledati u žutu kuću'.
Dalje je nerazumljivo i meni.
Jedan dan poslije,sati: 00:33
I dalje ne znam što da radim.
Draga moja ako ikad budeš ovo pročitala onda ćeš znati da mi je srce pobijedilo razum (zašto bi taj jebeni razum uvijek morao biti u pravu) i da sam se bar jedan put u životu usudio probati, a ti si jedina koju mogu pitati i koja mi može reći što da radim.
Tada još nisam znao da li ću joj ikada dati to pismo....
nastavlja se
Post je objavljen 23.04.2005. u 21:29 sati.