Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/hapax

Marketing

Pokušavajući opisati svoje stanje neopisivim načinom, riječima...

Zapravo ja nikada nisam vjerovao u nešto poslije ovoga. Uvijek sam mislio kako je kraj i kako ne postoji ništa što bi poslije ovoga, života koji sam proveo ovdje na zemlji, ne tako dugo, postojalo nešto drugo. Moji roditelji, točnije majka i očuh su mi uvijek govorili kako postoji mjesto koje se zove raj. Nisam im vjerovao. Prije svega zbog toga što mi nikada nisu spomenuli pakao, nego smo raj u koji, ukoliko on zaista postoji, ja nisam zaslužio ući. Ne zbog toga što sam bolestan, nego zbog toga što nisam proživo sve ono što bih morao da uđem u mjesto koje se zove raj. Nisam trčao, hodao ni ništa slično tome. Nisam imao prliku ni griješti, voljeti i isprobati, nisam imao priliku ništa učiniti. Čak sam i nekada, pa i sada, osjećao nešto što mnogi nazivaju pogrešna ljubav, ali o tome više ne razmišljam, bar ne dok su mi misli jedino ono što se kreće. Zaslužiti ulazak u nešto što su oni nazivali rajom ili paklom, sasvim nevažno. Čak ni ne znam da li se riječ «raj» piše velikim ili malim slovom?! Nije ni važno. Što god to bilo uskoro ću saznati da li postoji. Da li postoji raj ili pakao. Još malo, iako to ne želim, biti ću živi svjedok da li postoji to nešto. Bojim se što ću tako uskoro postati svjedok sam sebi da postoji ili ne postoji nešto u što sam, smo vjerovali cijelog života, nezavisno o vjeri i imenu Boga koji se zvao svakako među narodima. Uvijek sam po tom pitanju bio racionalan i nisam se boja nikoga ni ničega. Za mene su sve te stvari bile jedno, iako su one možda imale drugo ime u drugoj kutiji, ali isto značenje je bilo ono što je takvo mišljenje zadržalo da i dalje ostane u moj način razmišljanja.
Koliko god bio jak, bojao sam se činjenice da ću uskoro biti mrtav i da neću hodati ovim putevima kojima hodaju trenutno moji vršnjaci, ljudi mlađi od mene, pa tako i oni stariji. Bojao sam se te činjenice da ću možda već sutra, ležati ispod zemlje u crnom lijesu. Bojao sam se činjnice da će možda već sutra moje ime sa slikom mladog lika visjeti na nekom obližnjom stablu i govoriti i pričati priču o tome kako je jedna mlada osoba,umrla zahvaljujući svojoj bolesti. Svega toga sam se donedavno bojao i to nikako nisam prihvaćao. Bježao sam na sve moguće načine na koje se moglo bježati, ali opet nisam vidio izlaz. Čitao sam knjige, pisao pjesme, učio nešto što mi defintivno pod zemljom neće trebati, radio sam stvari samo da zaboravim na sve ono što me u ovim, tj. onim trenucima okruživalo – moja bolest koju nisam prihvaćao. U proteklih godinu dana sam se načitao kao nikada prije. Uvijek sam bio povučen dečko i nisam se povlačio za onime što bi većina rekla ili napravila. Bio sam leptir za sebe i to sam volio i cijenio. Koliko god mi je u pojedninim trenutcima bilo teško nosio sam se sa svojom bolešću. Čak me je i sada, kada sam odlučio svoje misli i ovo što je preostalo od život podijeliti s vama, bojim se reći što mi je, kako se zove ono zbog čega sam otvorio ovo nešto na nečemu po imenu blog. Često se pitam zašto meni?! Zašto se te stvari događaju baš meni. Nije ovo bilo prvi put da su neke nenormalne stvari krenule meni. Ne, nisam se prvi put susreo s time, ali o tome ću drugom prilikom. Bojim se, zato što uskoro umirem i strah me da neću završiti na mjestu na kojem, kako ljudi kažu, završavaju ti ljudi – u paklu. Često sam zatvarao oči pred tom činjnicom da se razlikujem od ostalih, ali moja bolest je djelovala na način na koji je djelovala. Prestao sam se bojati, nisam se više osuđivao, ali samo zbog toga što sam izgubio volju da daljnjim napredovanjem. Nikada nisam ni pomislio da bi možda ja moga biti dio brojeva koji će u nekom tjedniku, medicinskom časopisu pokazivati koliki je broj ljudi koji su umrli od toga od čega ja bolujem. Tako bih vam htio reći o čemu se radi iako nemam osjećaj da će netko ovo pročitati, zaista me ne zanima ni ne želim ništa reći, samo bih htio šutiti i more, ocean, vjetar saslušati. Nikada nisam htio ništa drugo. Samo sam htio živjeti kao normalan čovjek, ako bih to mogao. Inače majka i očuh mi ne daju da se dižem iz kreveta. Čak i ovaj dnevnik vodim poskrivećke, kao i dnevnik koji neću objavljicati ovdje na internetu, prebolan je, zato što je moj život. Upravo sada, dok ovo pišem, majka i očuh razgovaraju s doktorom koji je doša u našu kuću. Privatnik je, zato što mama ne vjeruje onim drugim doktorima. Krivi ih za sve i svašta, krivi ih zato što sam ja bolestan, što je Bog odlučio da ću ja sutra možda umrijeti. Krivi sve oko sebe, pa čak i mene, ali to nije jasno. Zašto to radi?! Čemu sve to kada razumije kako se neke stvari jednostavno događaju, pa tako i ovaj dio mene. Volim je jako, najviše na svijetu, ali ne volim kada sebe okrivljuje. Prevrijedna je i ne želim da pati zbog mene. Premlada je i ukoliko ja uskoro nestanem ne želim da svoje mlade godine život protrati na mene, na okrivljivanje sebe zbog moje proklete bolesti, zbog pojave u našim životima, pojave koja razara ono što je dugo građeno, ali ipak. Koga kriviti, kome reći ti si kriv?! Kome i zašto?! Da li postoji smisao u traženju krivca za ovo što se događa meni, mojoj obitelji i svima koji me okružuju?! Da li postoji opće potreba za nekim i nečim?! Što uopće znači život?! Nikada nisam volio svoj znatiželjni dio. Unatoč svojoj nemogućnosti napredovanja nisam si nikada htio oduzeti nešto što samo ON može oduzeti. Iako sam ponekad posumnjao u njegovo postojanje nisam dao da umrem od svoje ruke, da nestanem i da me pamte kao nešto što je samo sebe osudilo na propast. Čak i u ovim trenutcima, kada sjedim za stolom i pišem na ovom laptopu koji sam dobio nedavno, ne osjećam nikakvu sreću. Kao što sam rekao, u ovim danima kada se ne smijem micati iz kreveta bavio sam se svime i svačime, najviše čitanjem knjiga, ali one su od mene činile samo isfrustriranu osobu kojoj nije bilo spasa. Te sve silne knjige su mi govorile kako je život divan, što se sve može raditi, a da ja ipak sve to neću možda moći proživjeti. Nisam se htio tako osjećati, htio sam živjeti, biti netko i nešto drugi. Koliko god sam se htio trgnuti nisam mogao. Provodio bih sate za internetom, bježao u neki drugi svijet koji mi je obećavao puno više nego li ovaj u kojemu se sada nalazim. Nikada nisam bježao od problema, ali kada sam saznao da sam postao problem okolini, problem sebi, odlučio sam pobjeći negdje, gdje me nikada nitko ne bi našao. Pošto sam jako slab ovih dana i iz dana u dan se stanje sve više i ozbiljnije pogoršava, nisam mogao ni pomišljati na bijeg. Činjenica da sam ne mogu na WC mi nije nimalo pomogla, štoviše, otežala mi je u svakoj mojoj namjen da postanem netko i nešto drugi. Koliko god to sada nekome tako tko ovo čita zvučalo stravično ili jadno, bilo je istinito. Bijeg sam vidio jedino u svojim mislima, ali njima je vladala patetika kojoj nisam htio ni mogao dozvoliti da upravlja mojim životom, tako da sam se prepustio onome što jako volim, internetu. Dugo sam hodao, istraživao i gledao razne stvari. Igrao i učio, komunicira na razne načine, predstavljao se kao netko drugi, bio normalan čovjek, dogovarao sastanke, bio sve ono što nisam nikad bio no što najvjerojatnije nikada neću biti, glumio sam nešto što nisam nikad bio, glumio sam čovjeka. Koliko god to sada nekom čudno zvučalo, ja sam u tim trenutcima umirao, ja u ovim trenucima, dok ovo pišem umirem. Ne na način na koji sada zaista umirem, nego na način na koji su umirali moji osjećaji, tuga koja je prevladavala onime što je još ostalo od mene. Sve to, sve to što sam ja zvao tijelom me iznevjerilo. Nije me više slušalo i nisam mogao biti ono što sam htio. Koliko god sam molio nisam se micao od početne točke. Ne zato to nisam htio, nego zato što nisam mogao. Nakon takvih stanja u koja sam upadao sve češće i češće odlučio sam se pozabaviti nekim drugim stvarima. Počeo sam voditi vlastiti dnevnik, koji mi je puno pomogao, a onda, jednog dana, točnije nedavno sam slučajno naletio na ovu stranicu gdje se sada trenutnonalazi ovaj moj tekst, kako god se to zvalo. Ne znam kako, ali sasvim slučajno sam naletio na ovu zanimljivu stranicu koju isprva nisam znao ni protumačiti. Nije mi se sviđala, a onda bi svake noći kada bi moje tijelo odumiralo, uzeo laptop u krilo i otvorio ovo u čemu se sada nalazi ovaj moj tekst. Čita sam i čitao i vidio u kakvim se sve problemima ljudi nalaze i kako sebično krive sebe i stvaraju probleme tamo gdje ih nema. Možda tako govorim i mislim samo zato što gledam iz ovog kuta gledišta iz kojeg trenutno gledam. Ne znam, ali znam da su neki ljudi, koliko god imali i zdravi bili, još uvijek nezadovoljni onime što ih okružuje. Ne znam kako bih definirao te ljude, ali zavidim im, zavidim im što su slijepi unatoč tome što imaju mogućnost odabira. Čitao sam puno tih tekstova i nekoliko njih redovito pratim. I mogu reći da te osobe koje pratim, unatoč stanjima u kojima žele biti sretni, ipak pokazuju svoju patetičnost. Ne krivim ih. Znam da im je teško i da sve ono u čemu se trenutno nalaze za njih predstavlja veliki problem. Pa možda i meni, da nisam u stanju u kojem jesam, ne bi bilo ovo tako strašno, možda ne bih gledao na ovo ovako kako gledam sada. Smiješno je biti čovjek, sve ono što ide uz nas i naše postojanje. Ne znam zašto, ali bilo me strah uvijek pogledati što slijedi i na koji način ću se morati ophrvati tim svim stvarima. Vjerovao sam da je moguće sakriti se iza nekog cvijeta i čekati da oluja prođa, ali sada, kada sam se susreo s nekim stvarima, vidim kako je to nemoguće. Ne želim ni ne mogu reći o kojim sada konkretno blogovima mislim, ali sigurno je da je tim protagonisitima teško, ali moraju znati da oni nisu jedini problem i da koliko god im se sada činio neizliječivim i nepopravljivim, da postoji lijek.
Nikada nisam vjerovao da ću nekome davati savjete i komentirati nečije druge postupke, ne, bilo je to za mene nešto zasta teško. Ni sada ne vjerujem da sam to učinio, prvenstveno zbog toga što ne mogu pomoći sam sebi, a kamo li drugima. Znam da se neke stvari teže prihvaćaju, a neke lakše, znam da je svijet neuravnetežen i da nije sve onako kako bi trebalo bili, ali ipak se nekako ide dalje. Ljudi nekako ipak guraju i nastavljaju dalje. Sada sam zaista smiješan sam sebi. Nikada nisam vjerovao da će mi ovakvo nekakvo pisanje donijeti ovoliko samopouzdanja. Nije ni važno. Više stvarno nemam snage za pisanje. Iako bih mogao pisati još cijelu noć moje jadno tijelo, izmučeno mi ne dozvoljava da svojim rukuma, koje su moje, uprvaljam onoliko koliko želim. Moram ići, odmoriti se iako ću sada samo ležati i u strop gledati. Iako sam umoran, moja bolest mi ne dozvoljava da s zaklopim oči i odmorim ono što boluje od raka...


Post je objavljen 19.04.2005. u 17:14 sati.