Želio sam biti svoj
gledati plavi nebeski svod,
otići iz ovog grada
vrijednog zaborava.
Prašnjave ulice,
prazni ljudi,
hodam kao u snu
vrijeme je da se probudim.
Topli osmjesi-ledene oči
svi te bodre,
svi te kude,
gdje je sreća
za neobične ljude?
U svemiru mome
puno je očaja,
glasovi vrište
nemaju izlaza.
Zaustavite vrijeme,
želim da prespavam
dane buduće,
nada;
prva je umrla.
Otvorite prozore,
odškrinite vrata,
dajte mi svjetla,
pustite zraka,
hoću da dišem,
želim da živim,
Ljudi, dopustite
da se osjećam
P O T R E B N I M.
M.B.
Post je objavljen 16.04.2005. u 06:13 sati.