… Zimsko jutro. 10.000 tisuća ljudi na poljani. Stoje gordo. Svi su jedno tijelo, jedno biće. Tamno nebo omekšano oblacima zrcali na našim crno poliranim oklopima. Ponosna konjica na svojim vrancima. Para im nestrpljivo izbija kroz nozdrve. Pored njih nepregledni redovi kopljanika kamenih lica. Oštri bridovi vrhova njihovih koplja kao da režu ovu napetost pretvarajući je u tisuće sićušnih pahulja. Hladno je, ali mi ne dišemo… Zrak je spokojan. Sitne pahulje snijega bezbrižno jure prema polu zamrznutom tlu ne obraćajući pažnju na redove ljudi i životinja, ne shvaćajući kako će njihova bjelina ubrzo poprimiti krvavo-crvenu boju užasa. Mirišem zrak. Prazan je.
Pogled mi miluje bojno polje. Dva brežuljka, između njih mirna dolina koju sječe uska brza rječica. Na jednom brežuljku mi, na drugom oni. Poput bezglave zmije povijaju se redovi suparnika. Koračaju brzo kao mladić koji se boji da će zakasniti na sastanak sa dragom.
Ubrzo zastaju i formiraju redove. Stoje mirno ukopani ponosom. Izgledaju… dostojanstveno. Časno. U prvim im redovima sjajni srebrni oklopi vitezova. Smeđi orao raširenih krila na njihovim prsima. Zbog njihovih dugačkih, oštrih mačeva nazivaju ih razbijačima bojnih redova. Iza njih sivi kopljanici i poderani plahi seljaci. Ipak, barjaci im visoko u zraku. Na čelu im postrojena malobrojna konjica u zlatnim oklopima sa tamnocrvenim perjanicama na kacigama. Na začelju u lakim kožnim oklopima sa maskama na licu njihovi strijelci. Brzi, smrtonosni, precizni, naoružani vilenjačkim lukovima visokima gotovo kao i oni sami. Mnogo ih je…
Barjaci lepršaju na povjetarcu stvarajući melodiju koja me vraća u dvorište moje mladosti. U zagrljaj ljubavi. Prisjetih se sreće i blagostanja. Mirisa japanske trešnje u cvatu. Topline odavno razorenog doma. Sjetih se njenog nježnog pogleda. Mjesec joj sjaji u očima. Dodira putenih medenih usana one kojoj sam dao svoje srce, koju sam nosio u naručju i koju sam, umivenu u krvi silovane nedužnosti, pokopao golim rukama u vrtu crvenih ruža. Mladu, tek na pragu života, pokopao zajedno sa svojim srcem. Tog je dana umrla moja ljubav, a tuga i očaj iznikle na njenom grobu udahnule su dašak života svom novom čedu. Rođen je… Gnjev! Hraneći se mržnjom prema Orlovom klanu, zalijevan krvlju tisuća neizbrojenih rastao je brzo i nezaustavljivo. No te se misli u trenu raspline pred raznobojnim prizorima mrtvačkih glava i kandži opakih zvijeri iscrtani na zastavama. Pogled mi poleti prema neprijatelju.
Ne sviđa mi se to što vidim. U njihovim redovima naziru se brigade žena. Prkosne i prelijepe. Prekrasno istkani srebrno-zeleni kožni oklopi čvrsto ih obavijaju ne ustručavajući se naglasiti ženstvenost njihovih nježnih tijela. Duga im kosa dražesno leprša na laganom povjetarcu dok im papirnate mašne na naginatama stvaraju milozvučni ton sličan krhkom pljesku leptirovih krila. Odsjaj u njihovim očima ne odaje strah, naprotiv, već neku nadzemaljsku odlučnost. Taj bi prizor mogao zbuniti moje čete, a to je najopasnije.
- “Čuvajte se žena. Okretne su i snažne. Hrabre i odlučne. Opasnije su od muškaraca. Znaju da ako danas pobijedimo njihova će prošlost biti izbrisana kao pokretom ruke. Njihove kuće spaljene, njihove obitelji, njihova djeca pobijena. U njih je instinkt za očuvanje potomstva jači, ipak su ga one nosile i dojile.” – rekoh odrješito.
Žamor odobravanje zašumi na usnama mojih ljudi.
- “Ne pokazujte milost, jer milost nećete ni dobiti!” -
Krošnje okolnog drveća crne se pod teretom bezbrojnih vrana u iščekivanju gozbe svježe priklanog mesa. Svojom mrtvačkom pjesmom kao da slave propast ljudskog roda. Ili možda raspravljaju o slatkoći sokova svježih kostiju? Previše sam puta slušao tu melodiju uoči boja da bih obraćao pažnju. Previše je ožiljaka urezanih na mojoj duši, previše je sijedih vlasi da ih izbrojim, da znam kad je bilo prvi put.
- “Gospodaru… vrijeme je.” –
Umorno dignem pogled prema skromnom starcu. Iako su sjeda kosa i brazde umornih bora na licu odavale pozne godine agilnost i žar bio je upravo nevjerojatan u ovoga čovjeka. Koliko je samo snjegova, koliko vjetrova i kiša probdio pred mojim šatorom čuvajući me i brinući se za mene. Prošlo je više od dvadeset i pet zima otkada je tek punoljetni mladić na rubu smrti, pokraj groba svoje drage dobio razlog za život. Koliko me puta ovaj starac podigao kad sam posrnuo, koliko me puta nahranio razlozima za osvetom… Bio je moj prijatelj, moj otac, moja obitelj. Bio je svo dobro što me držalo sve ove godine na zelenim pašnjacima ovoga svijeta. Samo njegova ljubav i moja bezgranična mržnja, moja želja za osvetom.
- “Da… vrijeme je Yoshi.” -
Bacio sam pogled po posljednji put prema zastavama Orlova klana. Oči prepune mržnje zablistaju mi poput smaragda. Došao je dan kada ću satrti kosti “Velikog Orla” Yukiashia Mozamote. Došao je dan osvete!
Sjurio sam se niz brdo u beskrajnom gnjevu koji se nije dao utažiti. Crveni zmaj rastvorenih ralja na mojim prsima. Za mnom poput rijeke demona slili su se moji ratnici. Vjetar mi brusi rogove na kacigi. Čujem ga kao fijuče…Zrak iz nozdrva mog poludivljeg konja pojačava ritam mog srca. Mekan sam kao pamuk, ali istovremeno oštar i tvrd kao čelik. Zvuk strijela propara zrak. Poput tisuća ledenih igli vođene rukom Boga sjevera zabile se u meso nesretnih. Mnoge se duše ugasile…
Krikovi ljudi, njištanje konja, zvuk udara metala o metal izmiješali se u vihor demonskog smijeha. Nezaustavljivo se probijam kroz neprijateljske redove. Siječem ih na sve strane. I konj mi više nije crn. Krvav je. Polako, ali odlučno moji se ratnici probijaju kroz neprijatelja. Stigli smo već do polovice udoline potiskujući njihove prve redove. Njihove oštrice sve su tuplje i slabije. Tad najednom, uz gromoglasni poklič kao da je munja proparala samo nebo, poput lavine sa svih se strana na moje ljude sručile žene. Udarac je bio strahovit.
Prvi redovi pukli su po svim šavovima. Hrabrost tih žena ulio je novo samopouzdanje u neprijatelja koji se već pomalo povlačio i on je udario novom žestinom. Uvidjevši da mi ljudi pomalo uzmiču zaurlao sam iz sveg grla: - “Ovo nije dan kad će Crveni Zmaj pokleknuti!” - To je nagnalo moje ljude na novi juriš…
Protuudar je bio uspješan. I ne znam koliko ih je palo i ne sjećam se njihovih lica. Samo znam da sam stao u trenutku. Kao da vidim duh iz prošlosti zaslijepio me odraz njenog lica. Moje izmučeno srce proparalo je tisuće noževa. Bol je nesnošljiva. Mlada djevojka, ne starija od one koju sam sahranio tako davno, nezaustavljivo se probijala kroz moje ljude. Neustrašivo. Sjekla ih dok su njihovi udovi, njihova tijela padala na sve strane. Jurila je točno u mom smjeru. Moja ruka se ukočila, mač mi umuknuo. Njeno lice blijedo i neustrašivo i, zakleo bih svojim životom, identično kao i u one koju sam nosio na rukama na posljednje počivalište. U nedoumici ostao sam nepomičan. Um mi je blokiran bezbrojnim pitanjima: Tko je ona? Da li poslana od samih bogova da oslobodi moju prokletu dušu? Da li je anđeo? Da li je sotona?… Shvatio sam da neću dugo čekati na odgovor jer se njena oštrica upravo spremala presjeći mi zadnji dah.
Najednom začujem dobro poznati fijuk i djevojčin bojni krik zastane u grlu. Pala je kao pokošena. Tvrdo. Crno-zlatna strijela virila je iz njenih prsiju. U krvavom hroptaju isplahne joj život. Okrenuh se prema smjeru odakle je doletjela strijela. Yoshi je stajao mirno spuštajući svoj luk. Kimne mi ponizno glavom i odjuri natrag prema krikovima. Polako sam sišao s konja, skinuo kacigu i uputio se da pogledam nesretnu djevojku. Bolan grč na licu odavao je agoniju posljednjih trenutaka njezinog ovozemaljskog postojana. Pitam se gdje su joj bile zadnje misli. Možda u toploj postelji uz dragog ili u dječjoj igri sa najboljom prijateljicom? Bila je vrlo mlada i nimalo slična mojoj ljubavi. Kakve li su to igre? Kakva je to crna magija ili sotonski trik da me zaslijepi usred bojnog polja. Koje to sile imaju moć mutiti um odavno smrvljenog srca tjerajući ga klone u tako važnom trenutku? Tko se usudio pokušati oduzeti mi pravo na osvetu? I dok je tako rastao gnjev obmanutog uma suočenog sa nebrojenim pitanjima, zraka sunaca ošine mi lice u trenu utišavši rogoborni glas.
Kao da su Bogovi razgrnuli zastor da zavire što se dešava na njihovom igralištu, potkraj dana pojavilo se slabašno sunce pretvarajući pahulje u sitnu kišu. Vjetar, tiho i lako prostruji kroz bojište, kao da se sprema očisti lišće sa travnjaka. Lišće, a ne smrskana, unakažena tijela. Potci krvi mirno su se slijevali prema rijeci prepunoj ljudskih i životinjskih leševa. Strvinari kruže na nebu ledeno pjevajući gozbenu pjesmu.
Kapi kiše lagano klize niz moje lice. Kapi peru moju izmučenu, okrvavljenu dušu. Kiša me čisti. Zaglušujuća tišina se na trenutak razlije po bojištu. Stojim na brdu i slušam jauk ranjenih, radosne krikove nekolicine pobjedonosnih. Gledam u ovu dolinu smrti i razmišljam o smislu naše današnje igre…
***
Tužno koračam kroz bojište vodeći za uzde svog umornog vranca. Gledam lica palih djevojaka i mladića. Izgledaju kao da spavaju. Mirno i spokojno. Poput anđela.
- “Gospodaru, gospodaru…” - uzbuđeno me dozivao neki glas.
Okrenem se i ispred sebe ugledam Yoshia.
- “Gospodaru, imam poklon za Vas!” –
U desnoj ruci, na kratkom koplju bila je nabijena glava. Glava Yukiashia Mozamote - “Velikog Orla“.
- “Sad je konačno krug zatvoren. Osveta je zadovoljena. Spokoj će se vratiti u Vaše snove, Vaše misli, srce. Izvršili Ste svoju obavezu časno. Smrvili Ste Orlov klan. Ovo je zaista radostan dan!” – uzvikne i zabode koplje s nabodenom glavom u zemlju.
Spokoj. O, moj dragi prijatelju, spokoj je ono što najviše trebam, ali se bojim da to nikad naći neću, pomislih. Ne na svijetu gdje su pašnjaci krvavi, gdje pokapamo masakriranu djecu…
- “Da Yoshi… osveta je zadovoljena.“ – odgovorih mu kroz umorni prisiljeni smiješak.
- “Jeste li ranjeni gospodaru?“ – zapita brižljivo.
- “Ne, nisam. Sve je u redu. Ne brini za mene.“ -
- “Pa onda odoh ja da se pobrinem za ljude.“ – reče Yoshi i udalji se laganim koracima.
- “U redu… prijatelju.“ – odgovorim umorno.
Odjednom kao nekom čarolijom okruži me miris trešnje u cvatu. Sjećanja mi se ponovno uzburkala odbacivši me natrag u dvorište moje mladosti. I dok sam prebirao po uspomenama poput vračare po tek bačenim kostima sudbine približi mi se manja skupina konjanika.
- “Gospodaru… mi smo krenuli da spalimo selo i da pobijemo ostatak tih skotova da se više nikad ne nakote na ovom svijetu. Hoćete li nam se pridružiti?“ -
- “Ne, ostavite selo i ljude na miru, dosta je krvi za danas.“ -
Izrekao sam to teško, onako više kad se kaže nešto što se mora, a ne želi. Kao kad se maleni dječak mora ispričati odraslom iako zna da nije ništa skrivio, ali pristojnost nalaže da to ipak učini. Pristojnost ili oštar pogled roditelja?
- “Pobrinite se radije za ranjene.” – uzviknuh.
- “A što je sa neprijateljima, da li da ih ubijemo ili ih pustimo da se strvinari hrane na njima?”-
- “Pobrinite se i za njih.” –
- “Znači da ih ubijemo?” –
- “NE, rekoh pobrinite se i za njih!!!” – odgovorim oštro.
Primijetio sam da ih je moja zapovijed iznenadila i nisu mogli sakriti izraz čuđenja na licima, no nisu imali hrabrosti da proturječe. Šutke su krenuli da zbrinu preživjele. Slatki miris trešnje nepovratno se izgubio. Začujem žubor osvježenja u blizini. Poput lutalice u pustinji, korakom starca, krenuh prema toj zamamnoj melodiji…
Kleknuo sam da operem krv sa ruku u rijeci. Gledam se i pomislim da li je moja duša isto tako crna kao i moj oklop. Promatram vodu kako plače. Krvave joj suze. Umivam znojno lice u toj crvenoj vodi. Skinuo sam oklop da očistim zasušenu krv sa zmajevog lika, da isperem kapi nečijeg istrgnutog života. I pitam se koliko sam ljudi pobio u ime osvete, u ime mržnje u proteklih dva i pol desetljeća. Prestao sam odavno da brojim, a varao sam se da ih ubijam u ime ljubavi. Koliko je tanka linija između ljubavi i mržnje. Da li je uopće vidljiva ta granična crta? Razderan agonijom svojih crnih mislim ugledam dvije nimfe kako spavaju na drugoj obali nježno privijene nakon ljubavnih napora. Lica im kao u onih djevojaka čija su tijela razbacana po bojnom polju. Taj prizor me toliko gane da mi slapovi suza preliju lice. Nikada nisam tako plakao. Čak ni onda kad sam crnom zemljom zagrtao posljednju trunku vlastite ljudskosti u vrtu crvenih ruža. Izgledaju spokojno i ljupko. Nježno i iskupljeno. Prisjetih se Yoshijevih riječi. Spokoj… čast… hm ne, krug nije zatvoren, još ne. Novi talas vjetra razmrsi mi kosu ispunjavajući zrak mirisom trešnjinog cvijeta i ruža. Pogledam svoj odraz u vodi. Crveno sunce spremno da zakorači iza horizonta obasja cijelu poljanu. Moj lik u vodi izgleda uzvišeno. Znam što mi je činiti.
U početku nisam ni osjetio oštricu kako probada moju utrobu. Uslijedio je val paklene boli i vreo, ljepljiv mlaz. Pomislim kako se tih mojih par kapi neće ni primijetiti na ovim travnjacima napojenim krvlju. Zatim osjećaj olakšanja.
- “Neeee…!” - uzviknu Yoshi u očaju.
Pritrčao je do mene i nježno mi uhvatio glavu grleći je. Primaknuo je uho bliže mojim ustima želeći upiti moj posljednji dah.
- “Krug je zatvoren. Zbogom prijatelju, zbogom oče. Hvala…” - bilo je sve što sam uspio izgovoriti. Umro sam sa mirom na licu. Starac me držao u naručju i šutke plakao.
Kad se osušila i zadnja suza na licu, Yoshi mirno ustane i šutke izvadi svoju katanu. Obližnji vojnik priđe bliže i prelije oštricu Yoshijevog mača čistom ledenom vodom, a zatim je obriše svilenom maramom. Još na jedan trenutak Yoshi sjetno pogleda tijelo svog mrtvog gospodara na koljenima. Bez ustručavanja priđe mu s leđa i vođeno mirnom rukom sječivo brzo prozuji zrakom napravivši precizan rez omogućivši glavi da laganim pokretom napusti svoje tijelo.
- “Sad je krug zaista zatvoren, moj gospodaru. Zbogom!” – tužno prošapta Yoshi.
Gusti, svijetlucavi plašt zvijezda prekrio je nebo ostavljajući dojam kao da su i bogovi došli na ovo bdijenje. Ledeni vjetar oštro struji zrakom, a jedna silueta mirnim korakom grabi put brda noseći baklju u rukama. Plamen joj nemiran kao da sam demon vatre želi iskočiti iz nje. Vojnici blijedih lica stoje ponosno poredani uz put prateći pogledom vatronosca. Stigavši do lomače, Yoshi zastane na tren da još jednom pogleda Crvenog Zmaja u punom sjaju. Tijelo mu spokojno. Mirno je priložio baklju uz pripremljenu paljevinu. Kao da čeka dozvolu bogova vatra bukne sa zadrškom. Strahovito. Plamen silovito poleti put neba uz divlje njištanje Zmajevog vranca. Starac i vojska padnu na koljena u dubokom nijemom naklonu. Sitni oblak pepela ispuni okolni zrak…
Poput latica trešnjina cvijeta vjetar raznosi moju dušu. Moje tijelo nošeno tisućama zlatnih leptira lebdi put oblaka. Spuštaju me nježno u vrt prepun crvenih ruža. Miris blagostanja svuda oko mene. Začujem nježne korake. Kao kroz maglu prilazi mi djevojka. Blijeda i božanstvena. Mjesec joj sjaji u očima…
Post je objavljen 09.04.2005. u 00:59 sati.