Zaposleni smo u paklu. (Pri dimu ni bilo posla). Nije tegobno kako neki misle. (Posel je posel). Toplo je, ali s teskim zadahom sumpora. Imamo zato maske i zaštitna odijela. I ugodno je gledat lica na smrt uplašena. Uj! Haj! Mi imamo vlast. Mi radnici pakla.
Šef je nemoguć. Ne pridržava se sporazuma, kog ni donijeli nismo. Kaže da je on naša pakta konventa i još više od toga. ("Svaka čast"). Užarene peći, pepeo, garotina i nervozan nakovanj nisu glavni rekviziti za mučenje. (Jer mi bismo lako od užarene peći napravili roštilj). Ali šef je totalan i savršen. No podnosimo se, jer vani su surove i sirove zime (vrijeme kolinja), bolesti i neimaština, a nama u paklu toplo je. Imamo pečenja (kvaliteta nije važna). Igramo šah živim figurama i pravimo viceve na račun došljaka.
Dani su prepuni ptica graktalica. Gledamo i mrave, žute gologuze, otrcane mrave, kako napuštaju nastambe, ogorčeni na palež i potope. Slušamo cvilenje pod ogromnom kožnatom čizmom, izglancanom, u kojoj su neoprane noge i zloćudne nakane. Skrivamo se od inspekcija: u general-kapama, cilindrima, bradama i turbanima... Jutra u paklu? Ah! Tu nema jutara. Nema ni noći. Vječni dan umjetnog svjetla i ideja. Radimo, na ljepljenju svjetlosti i zvuka.
Zaposleni smo na legislativi. Šef nam je oličenje bolesti i gubavac uma. Ali ponosni smo na zakone o nadi, sreći, smijehu i pravilnoj ljubavi. Još da izradimo zakone o moralu pa našoj šapi izmaći ništa moći neće. Ah! To bi bila divna zaokružena i kodificirana legislativa. Sviđa nam se šef. Tako je lukav! A zna svoj posao! I podlo se cereka, dok mu u srcu kukavica vrijedno radi.
Zaposleni smo u paklu. Predjelu u kom se ori smijeh gavranova, a organ cinična profila razmazuje tintu po dušama smrtnim.
Post je objavljen 08.04.2005. u 21:30 sati.