8. Istina smo mi a ne stvari (jer se istinom imenuje ono što ne postoji). Mi koji smo sredstvo, a ne cilj. (Stvari su samo dokaz postojanja, a ne postojanje. Dokaz da se odista nešto zbilo: prasak munje, jad u duši, da smo vidjeli zanjihano cvijeće na jutarnjem vjetru i da smo pridavali značaj nečemu sto ne postoji.)
9. Patnja! Ko bi pohvatao njene konce? A koja bi to energija bila! Energija patnje! (Na njoj su se ispekli najbolji ljudi.) Samo je ta energija jača od smrti! Čovjek je njen (jedini?) vodič. Ali ne čovjek stvar, već pridavalac značaja. Tu se u načelu griješi. Čovjek je dio sveopće patnje, njena nepouzdana kazaljka, koja pretendira da bude sama sebi svrha. A to je put koji ne vodi nikamo. Na krilima ove energije putuje se u druga vremena koja nisu naša, pa zato između života i patnje još stoji znak jednakosti.
10. Iza neimenovane granice su vapaji iz provalije vremena. Granica Feliksdora je samo duh ove knjige, a ne knjiga, niti njeno ime. Tanka ogrlica žala, koju beskrajni oceani neumorno dorađuju, pod oblačnim, pustim i dalekim nebom, uz kričanje zavađenih ptica.
Post je objavljen 06.04.2005. u 21:19 sati.