Ovih sam dana, u ovoj sveopćoj medijskoj histeriji koja se stvorila oko Papine smrti, opet svjedokom beskrajnog ljudskog licemjerja koje u pojedinim primjerima već prelazi u laganu perverziju, a ilustrirati ću to samo s dva primjera, iako ih je doista bezbroj. Čitam po nekim blogovima i novinama kako o Papinoj veličini zorno, navodno, svjedoči i činjenica da je Castro na Kubi proglasio trodnevnu nacionalnu žalost. Za mene, to nije dokaz ničega osim besprizornog licemjerja jednog olinjalog komunističkog diktatora i zločinca čija je višedesetljetna politička praksa upravo brutalna negacija Papinih poruka o miru, toleranciji, jednakosti, socijalnoj pravdi i tome slično. Drugi primjer dolazi iz našeg blatnjavog balkanskog dvorišta. Vidjeh, naime, u nedjelju da su sve naše navijačke skupine, iako je za njih primjereniji jedan drugi naziv, na tribinama istakle divovske transparente podrške umrlom Papi. Možda se pripadnici tih skupina, uglavnom razulareni rabijatni agresivci, najčešće ogrezli u drogi, alkoholu i kriminalu, čast iznimkama, doista ćute vjernicima, ali meni se čini da oni, a to su dokazali bezbroj puta, nikada nisu i nikada neće moći shvatiti smisao poruka koje je on za života odašiljao. Vis a vis samog Pape, protivnik sam još jedne vrste licemjerja koje možemo vidjeti ovih dana, a koje je sublimirano u onoj latinskoj, de mortius nihil nisi bene - o mrtvima sve najbolje. Meni se takav stav uvijek činio licemjernim, pa ću napisati kako sam se uvijek prvi slagao s gore napisanim pokojnikovim porukama, ali nikad nisam i nikad neću moći akceptirati brojne crkvene dogme kojih je on bio zastupnik, od zabrane predbračnog sexa, kontracepcije, gay zajednica do nemogućnosti da žena bude svećenicom.
Post je objavljen 05.04.2005. u 10:47 sati.