Petar je htio svojoj zeni donijeti oraha, jer mu je obecala pripremiti njegovo omiljeno jelo za koje su potrebni orasi. Sav radostan zbog svog omiljenog jela gurne Petar ruku duboko u cup s oraisma te zahvati punu puncatu saku. Kad je pokusao ruku izvuci iz cupa, nije mu to polazilo za rukom. Koliko god je potezao i naprezao se, cup nikako da mu oslobodi ruku. Poceo je zapomagati i vikati, ali nista mu nije pomoglo. Pa i kad je njegova zena uhvatila cup i pritisla ga svom svojom tezinom, nista nije pomoglo. Ruka je ostala zaglavjena u grlu cupa.
Nakon nekoliko uzaludnih pokusaja pozvali su u pomoc susjede. Svi su s velikim interesom pratili prizor koji se zbivao ispred njih. Zatim jedan od susjeda rece obeshrabrenom Petru: «Ja cu ti pomoci, samo ako ces uciniti sve ono sto cu ti kazati». Zar mi stvarno mozes pomoci? «Uciniti cu sve sto ces mi kazati, samo da me oslobodis tog strasnog cupa». Ucini ovako: «Gurni svoju ruku opet duboko u cup». Petar ga zacudeno pogleda, pitajuci se zasto bi ruku trebao gurnuti opet duboko u cup, kad je zapravo zeli izuci iz njega. Ali ipak je uradio kako je obecao. Susjed je nastavio: «Otvori svoju saku i ispusti sve orahe sto ih drzis u njoj». Ta pomisao pobudi nezadovoljstvo kod Petra, jer on je upravo htio izvaditi orahe za svoje omiljeno jelo, a sada ih mora ostaviti na istome mjestu. Protiv svoje volje slijedio je upute svog pomagaca. Ovaj rece: «Stisni sada svoju saku koliko najvise mozes i polako je izvlaci iz cupa». I gle, bez ikakvih poteskoca izvuce Petar ruku iz cupa. «Moja ruka je slobodna, ali gdje su orasi?» Potom uzme susjed cup, okrene ga i istrese iz njih onoliko oraha koliko je Petru trebalo za omiljeno jelo. Petar ga je s udivljenjem promatrao i mrmljao: «Pa ti si carobnjak!»
Tom pricom varira prastara tema o paradoksalnosti srece. Sto jace covjek poseze za srecom, to mu brze ona uzmice. Ono sto bi covjek bzuvjetno htio imati, obicno ne postize. Ima ljudi koji polovinu zivota ceznu za ispunjenjem odredene zelje, a da im se ta zelja nikada ne ispuni. Stvari ne podnose prisilu. Ono najljepse, najdraze, najuzvisenije lezi izvan svake moci i sile.
Te iste stvari daruju nam se u trenucima milosti. Sasvim neocekivano prikradaju se tihim koracima u nasem zivotu i ozaruju ga sjajem. Iznenada se u nemirnom srcu nastani radost i nagradi ga za sve njegovo gladovanje.