Često kada se osjećam loše, uzmem u ruke fotoalbume i prelistavam. Sada ću učiniti slično, samo bez slika. Zaključila sam da su mi u posljednje vrijeme zapisi previše mračni. Također, nisam u mogućnosti otići negdje na odmor makar bi mi sada odlično došla promijena okoline.
E pa da razbijem barem pisanjem taj ciklus loših događaja, odlučila sam sastaviti top 4 listu najsretnijih trenutaka u životu. To su albumi mog sjećanja i želim napraviti malu analizu - kada sam i zašto u životu bila doista jako sretna... :)
Neću početi od onih trenutaka kojih se ne sjećam. Recimo, mama mi je pričala da sam bila presretna svaki puta kada bi me stavili u kolica. Strašno mi se sviđao nekakav šaraf i navodno sam stalno buljila u njega i smješkala se, a često se i smijala. Ne znam da li mi se sviđao zato što je svjetlucao ili sam vidjela svoj prekrasan odraz u njemu. :) U svakom slučaju, sjećanje mi nije zabiljezilo tu moju veliku ljubav, pa o tome ne mogu pisati...
Top 4 listu sastavit ću kronološkim redom:
1. Univerzijada 1987. godine. Cijelo djetinstvo gledala sam prvomajske sletove sa zavišću. Jako sam željela u njima sudjelovati, ma kako glupo zvučalo. Sudionici su uvijek imali nekakve kostime, trčali su, plesali, a ukupno su izgledali fantastično. Nitko nije bio sretniji od mene kada su i u našem razredu pozvali dobrovoljce za slet prigodom otvaranja Univerzijade... Uživala sam u svakom danu priprema, a tada je napokon došao i taj dan... Nastupali smo u prvoj i posljednjoj točki otvaranja. Bilo je nezaboravno - stotine nas na terenu, prepuno gledalište, hrpa novinara, glazba i na kraju našeg nastupa - vatromet... Bila je to moja prva životna želja koja se ostvarila. Danas možda zvuči smiješno, ali što može poželjeti dvanaestogodišnje dijete? Zaista mu malo treba za sreću... :)
2. Večeri ribolova s tatom, bratom i mojom prvom ljubavi - Andreasom. I to su bile zlatne osamdesete. Ljetovali smo godinama na Malom Lošinju gdje moji imaju vikendicu. Uvijek sam se (osim odlascima na plažu) najviše veselila večerima kada smo tata, brat i ja odlazili u lučicu Sveti Martin gdje smo pecali ribe. Ne samo da sam uživala u ribolovu (kao i danas, ali nemam prilike), nego nam se pridružio i Andreas. Bio je to plavi Lošinjanin čija se kuća nalazila u luci. Satima smo uživali u ljetnoj tišini, dugim razgovorima i pecanju. Usuđujem se tvrditi da je to bila i prva ljubav koja mi je bila uzvraćena. Otputovala sam te godine (čini mi se '85.) u Zagreb, a da mu nisam javila da odlazim. Baka i deda su još godinama sa smijehom pričali kako me Andreas tražio. Došao me pitati kako bi sa njime i mamom otišla u kino. Kada je saznao da sam otišla, navodno se jako uzrujao jer mu nisam ništa rekla. Baki i dedi je to bilo simpatično i smiješno, a ja sam se grizla još narednih par godina zbog propuštene prilike... :)
3. Moj prvi poljubac 1991.g. - On je imao 21. g., a ja 16... Bila sam jako zaljubljena (općenito sam bila izrazito zaljubljive prirode) i jako naivna. Šetali smo pse svake večeri i tako tjednima. On je iza sebe imao bolno ljubavno iskustvo, a ja nikakvo. :) Fascinirao me - stariji, iskusan, dreser pasa, student fizike... Nije bio ni najmanje zgodan, ali je bio izrazito šarmantan. Iako sam potajno maštala, nisam se usuđivala niti pomisliti da bi među nama moglo nešto biti. Duga je priča kako je napokon do toga došlo... Ukratko, nisam više mogla izdržati, rekla sam mu što osjećam i njemu prepustila odluku. Te smo večeri sjeli na klupu, bio je bucmasti, sjajni mjesec ko u filmovima, sklopila sam oči, i... Dogodilo se, napokon sam i ja mogla pričati da sam se poljubila. Nezgodno je bilo što je prva njegova izjava nakon poljupca bila: "znaš, ne moraš otvarati usta kao riba." Ježi ga, njemu riba, a meni su frcale zvijezde i vrtio se cijeli svemir.:))) Idila je trajala tri tjedna - držali smo se za ruke, ljubili i šetali pse... I onda ona priča koju bih sada već mogla predvidjeti: "znaš, ti si jako mlada, dobra, ja te ne bih htio povrijediti, još ne mogu voljeti bla-bla-bla"
4. Moj dragi i prvi dolazak u Makarsku 1998. - od prvog poljupca, pa do trenutka kada se on pojavio u mom životu, imala sam iza sebe tri propale veze i hrpu gluposti. Napokon sam shvatila da trebam nekoga s kim ću moći razgovarati, tko će mi biti ne samo ljubavnik već i najbolji prijatelj. Kada bi me sada tražili da izdvojim trenutak koji mi se najviše urezao u sjećanje, bilo je to jutro 1.1.1998. Naša veza je započela sat vremena prije Nove godine, kod mene sam priredila tulum. Ostao je prespavati kako bi mi pomogao u spremanju (ne, nismo spavali zajedno :)). Sjećam se kako sam sjedila na krevetu ispijajući kavu, a on se već primio posla i meo tepih. Niz pitanja mi se rojio glavom: hoće li mu smetati što sam dvije i pol godine starija? Želi li on uopće ozbiljnu vezu? Smeta li mu što sam Zagrepčanka? Od svih tih pitanja postavila sam mu samo jedno:
- Smeta li te što sam starija? - pogledao me i uputio mi najljepši osmijeh na svijetu.
- Jesi šašava, meni to imponira.
(E stvarno nisam mogla postaviti blesavije pitanje :))).
Ali trenutak kada sam shvatila da ga zaista volim dogodio se u Makarskoj osam mjeseci kasnije. Bio je to moj prvi odlazak u Dalmaciju. Kao što sam se zaljubila u svog dragog, tako sam se zaljubila u njegovu Makarsku - oduševilo me Biokovo, plaže, Makarani, njegova obitelj... Bilo je iznad svih mojih očekivanja. Šetali smo navečer plažom i tada sam shvatila da mu naprosto pripadam...
Eto, to je moj mali album. O svakom bih događaju mogla napisati barem još toliko koliko sam napisala, ali sutra je radni dan... Možda ću sljedeći puta nastaviti dalje. :)
Post je objavljen 28.03.2005. u 21:10 sati.