Prva odvjetnička vizita nakon one provale cinizma, bila je takva da sam izdržao do polovice konverzacije prije nego sam mu ipak predložio da zauzmemo agresivnije stavove. Predlagao sam otvorene prijetnje svime i svačime čime raspolažemo, čak sam i neke niske udarce predlagao; samo da odem van, ja jednostavno moram van. Među izjavama tipična je bila:
"Majstore, zajebi ti lijepo tu našu metafiziku i daj gas. Tutta forza!"
Takav zahtjev sam premjesio u nekoliko obika, zamatao u razne poklon - umatanje papire, ali ni jednom nije prošlo nimalo mog prijedloga u njegovu flegmatično sistematičnu i upornu glavu. Izvitoperavale se moje namjere u neke posjete, pregovore, izjave, pritužbe, prijave, prijetnje, dogovore, čak sam ponudio i da njemu prepišem tu zlosretnu kuću, ne samo da bi ja dobio svoju slobodu, nego i da bi tamo nekom Zoriću uskratio barem jedan posao. Pobjedu, makar Pirovu! Mislim da u tom trenutku uopće nisam imao više na umu da sam ja taj koji u Zorićevom poslu treba ostati bez nečega. Ušao sam u stanje negativne zone, sve je bilo nevažno osim jednog boda kojeg bih sebi upisao, koliko god i bilo koje monete taj bod stajao.
Prekinuo me viješću da se radi semoafor na križanju Cvijetne i Rendulićeve, konačno.
Šest godina stanari traže semafor, ali novaca nikada nema. Ljudi prolaze, sudaraju se, dva je mrtva u tih šest godina bilo, ali novaca nije. Svi znamo da korupcija postoji. Svi znamo da korupcija jede naš novac, ona je jela i novce za taj prokleti semafor. Ima korupcije, nema novaca. Nema novaca, nema semafora. Nema semoafora, ima dva mrtva. Na križanju Cvijetne i Rendulićeve je korupcija izvršila dva ubojstva iz nehata.
I kada je u gradu bilo dva automobila, sudarili bi se baš na tom križanju, a sva su druga dobila regulacijske naprave. CCT, cvijetno crna točka, i dalje je rađala svoje crne plodove u svim godišnjim dobima. Nepredvidivim ritmom, nekada češće, nekada rijeđe, svake godine je dala barem pet svojih crnih plodova. Što dalje, to je bolje rađala, zahvaljujući pojačanoj nervozi i gustoći prometa u našem gradiću.
Zaustavio me tom viješću, izbacio me iz tračnica na kojima sam srljao ka mahnitosti. Volio bih znati do kuda bih došao da sam nastavio s babskim taktičkim zamislima. Možda mu trebam biti zahvalan, ali ipak bih radije da me pustio da sve to izbacim, da doživim više i to. Uostalom, sve češće mi se čini da ima ovo sve nekog smisla, upoznat ću sebe pod pritiskom dovoljnim da se zabrinem, nedovoljnim da me trajno ošteti. Odabrao je pravu priču, ili je prava priča došla u pravo vrijeme.
Malo je mjesto. Još se u zraku primijeti svjetonazor stvoren nakon što se ravnica ispraznila, po zbjegovima koji su ponijeli običan krotki svijet u brda, iza Drave, pa čak i do Slovenije ili sjeverozapada Mađarske. Svjetonazor je stvoren među plaćenicima graničarima, nevičnima obradi zemlje, naseljenima ovamo da bi bili priglupo meso za turske handžare. Kmetovi su ovdje bili rijetkost, a polovica življa je morala obuzdavati onu drugu. Jeva, ali primjetno - mi smo donekle još ti isti plaćenici koji su nastojali državu izmusti za plaću, izbjeći rad koji e bio neposredna opasnost, zakon uzimali u svoje ruke samo onda kada smo u rijetkim slučajevima bili zainteresirani za njegovo postojanje. Reagirali samo na silu primijenjenu odozgor i poštovali čvrstu ruku. U toj okolini prometni propisi i vozačka kultura ne mogu blistati.
Nekakav je baja proletio kroz križanje o kojem pišem sada, još u doba kada smo svi mi bili sposobni preći 100m za manje od 11 sekundi, a stojadin bio automobil. Baja je bio kriv, svog mercedesa je utisnuo pod prednju masku jedva vukućeg stočara s produljenim nosom, onog što je dizajniran u doba dok se Hitlera još smatralo vjerodostojnim političarem. Šteta na kamionu je bila novčano mala, ali mercedes je bio sudarom pripremljen za rezalište.
Nije tome prošlo ni dva mjeseca, a eto tog istog baje mojem starom na vrata:
-Dobar dan, gazda, čuo ja da vi otu kuću prodajete!
Želi on baš tu kuću, ne pita za cijenu puno. Cjenka se reda radi, a naišao je na stroga u nejgovom dobrom raspoloženju. Vidio moj ćaća da ima posla s neobičnim likom, pa će se on malo pošegačiti s njim i zajebavati ga. Udario besmisleno previsoku cijenu, ali ne toliko besmislenu da ovoga uvrijedi. Uzeo si za pravo odrediti takve uvjete kupoprodaje, da se može komotno zezati s gradnjom nove kuće iz udobnosti svog doma. A baja pristaje na skoro sve.
Kuća i nije nikada bila ozbiljno prodavana. Stari je imao vremena i pustio glas da bi ju prodao ako bi mu netko ponudio dobar novac. Kupac se pojavio, ozbiljan je. Na prvom razgovoru stavlja dobru kaparu na stol. Pristaje na bogovske uvjete, jedino ostavlja otvorenim datumom konačne isplate:
-Ma znam ja da će to biti brzo riješeno, ali onaj moj mi kaže da malo pričekam, pa eto, ako bi ti bio voljan da me čekaš najviše godinu - dvije da skupim resto para?
Sročili oni sam i svoj ugovor, dozlaboga nepismen (još ga imam u zbirci gruntovnih isprava smještenoj u metalnoj kutiji od nekih danskih kolačića koje mi je prabaka dobivala u doba posljednje poznate mi okupacije Danske), zasnovan na običajima o kupoprodaji nekretnina.
Post je objavljen 28.03.2005. u 08:47 sati.