Dan je počeo pomalo uobičajeno.
Ivan se probudio već oko 6 sati, probudio i mene, malo smo se smijali, pričali - ja sam više jutarnji tip i nije mi problem dignit se tako rano ma kako kasno legla.
Nije dijete glupo, nakon nekakvih pola sata došlo mu je u glavu da bi trebalo nešto i papati, pa kad je nakon uvjeravanja da "kod mame" nema ništa više za papati, počeo milozvučno urlikati i nije mi bilo druge nego dignit se.
Nije mi se dalo dizat samoj, ići doli u kuhinju, dnevni boravak, pravit Ivanu papicu, prominit ga, obuć, iz jednostavnog razloga - kuća je bila kao da je pala BOMBA.
Cijeli jučerašnji dan nisam ništa pospremala po kući, ni ja, a bogme i R jedva da je istresao pepeljaru. Razlog je jednostavan. Kao mala djeca muž i ja smo visili cijeli dan za kompom. Znate već, MAXadsl
Ko mala djeca kad nakon korizme vide čokoladu. Užas.
To sam mu i rekla. Znam da će ta naša zanesenost trajat nekoliko dana, ali ne možemo tih par dana živjet kao u svinjcu.
Biraj: ili ćeš prominit, obuć, i nahranit Ivana, ili ćeš pospremit kuću.
Šime ionako spava kod bake.
Normalno da se htio bavit Ivanom. Koji muškarac bi dobrovoljno izabrao usisavanje, ribanje, pranje, skupljanje svih mogućih i nemogućih igračaka i inih stvari po dnevnom boravku, kuhinji, hodniku, pa čak i WC-u?
Kad smo (sam, op.a.) doveli kuću u pristojno stanje, došli su bakica i Šimun na Uskršnji doručak.
Lijepo smo papali šunku, pogače (nažalost, još je nisam naučila mijesiti, ali valjda budem), tuckali se jajima pa pljuckali ljuske, ali nema veze.
Glavno da Hitna nije imala posla
Post je objavljen 27.03.2005. u 20:40 sati.