Slika je to planete premrežene spojenim kvržicama kolektivne istobojne aure. Recimo da je to crveno smeđa aura socijaliziranih predatora. U periodu povlačenja sam se izdvojio, moja je, recimo, poplavila.
Nisam još bio neprijatelj, iako više ni integralni dio sustava. Nisam bio prijetnja, ali ni podrška. Od člana zajednice sam prešao u strano tijelo, entitet koji ne miriši kao drugi članovi - postao sam hranjivi sadržaj.
Ostaje mi za dogovoriti prije nego nastavim živjeti izvan centra: hoću li nastaviti samovati ili što ću već? Pustiti da se razvija samodovoljna mašta, ili se držati i realnog. Moj srednji put? Gdje naći sredinu (n/p: Ono što pokušavam sad. kako prikladno!) između popuštanja svojom potrebom da se ne bavim svim tim već viđenim, a da me okolina ne prepoznaje kao kantu za napucavanje. kako se točno obraniti od ovog sranja ne izazivajući nova? Što bi na mom mjestu učinio, na primjer, Gandhi? Nisam li pretjerao s dramatizacijom? Ni prvi ni zadnji koji je krivo smješten u bajbok, samo što ja vrištim u prostoru od guznog crijeva sve do grla pa i do neba i ništa ne poduzimam, samo što jacinično podjebavam one koji mi u suštini ništa nisu krivi. Uzalud mi sve to što sam smislio ili pročitao, razumio, zapamtio, kada ja ne znam zapravo što učiniti ili zašto ne činim ako već ne činim.
Ne treba ni isključiti mozak, bit će dovoljno upotrebljavati ga umjesto da se on igra sam sa sobom.
Post je objavljen 26.03.2005. u 17:10 sati.