Što god počnem pisati, sve više vučem niti u prošlost, sve manje u dnevna događanja. Pišem memoare, a ne dnevnik.Razlog tome se nalazi u činjenici da dnevni događaji jednostavno ne zavređuju posebnu pažnju. Rutinirani su. Razmišljanje o njima me odvede u sjećanja, u iskustva koja mi govore zašto je danas ovo i tu tako kako upravo i jeste.
Papir uzimam u ruke samo onda kada primijetim da stanje duha pokazuje odsustvo opsjednutosti "situacijom". Pet mjeseci kukanja nad zlom srećom i hudom sudbinom? Da je Cervantes tako kukao, ne bi napisao Don Quijotea. Dobro je da je Quijote već napisan, pa ja ne moram tako opsežno djelo riješavati. Uvijek sam se potajno uspoređivao s piscima i moje pisanje mjerio aršinom klasične književnosti. Nisam se nadao ovako ozbiljnom pristupu uspoređivanju, niti sam baš Cervantesa imao na umu.
Možda i ima nečega ozbiljno sličnoga među nama. Opsjednut teorijama, a s pogledom uprtim u projekcije filmova iz sjećanja, retuširanih, mogao bih napisati knjigu paranoičnih teorija. Uz malo samokontrole, mogla bi nastati knjiga o uzaludnosti napora i fatalističkom nepoimanju stvarnog stanja. Netko bi mi s pravom rekao da "vučem" ili "smrdim" po udarcima na vjetrenjače. A što ću im ja, pa represija je stara koliko i prostitucija i oduvijek je podložna otklonima u čedne selektivnosti dok mi/oni nezakačeni tim rukicama ni ne slutimo zapravo pored kojih labirinata nemogućeg sanjarimo da smo slobodni. Bez samokontrole bi nastala zbirka paranoja:
"Oni svi meni sve vrijeme rade o glavi i drugim vitalnim organima,
dušu da i ne spominjem"
(parafraza Jerome K. Jerome-a, btw)
A ne rade svi ni sve vrijeme, niti je moja glava ikome cilj, ona se samo tu našla. Slučajni heroj trenutno prepun parafraza. Našao se u situaciji da bude pogodan pojas za spašavanje jednog nedoraslog i poluzrelog direktorčića. Kuća je plijen koji ovaj puž nosi sa sobom. Nekome treba meso, a zatražio je pomoć od vještog lovca na puževe koji radi za nusproizvod koji ostaje iza čišćenja puža - kuću. Nitko protiv moje osobe i nema ništa protiv, a što ja tu mogu, kada je osjećaj da se nebo srušilo jak. Kompetitivan je ovo svijet, počevši od primordialnih poriva koje dijeli svaki živi stvor životnih sustava koji poznajemo (u suštini predatorski čak i kada je vegetarijanstvo ili vegetiranje u pitanju) pa do najviše razvienih psihološko - emotivnih poriva za zgrtanjem prekomjerne imovine radi dokazivanja postojanja, vrijednosti, seksa na bacanje, svega prekomjernoga. Trebam nekog budistu za sugovornika, nadam se da bih mu znao objasniti što me sada zanima, a oni bi to mogli znati: nije li taj iskorak prema materijalnom ono što nam buši malenu rupicu u energetskoj opni duše, ono što uzrokuje da ju gubimo zgrtanjem, pohlepom, strahovima koji proistječu od gubitka naizgled-dokaza postojanja. I ne znam ja zapravo što bi nazvao dušom. Upravo tako, ne da ne znam što je duša, ne zanima me to sada, nego što je to što bih dušom mogao nazvati. Vjerojatno mi nije već dugo bila očitovana u mojoj blizini.
U kojem stanju je moja?
Ljudski je započeti, nečim izazvan, razmišljanje o fundamentima univerzalne egzistencije i propasti u glibove dizajniranja šoping listića, računanje zateznih kamata, sanjarenje o većoj kući i sprinklerima većim od susjedovog na-dvadesetčetiri-rate vodoskoka. Materija utiskuje te svoje utiske, ona stalno bljeska pred očima, odvraća pažnju, drma nam tijela, hladi, vedri, oblači, odijeva i svlači. Prirodno je da će misli brzo početi žongliranje kredit - pozajmica - osiguranje - kredit ... Nije prirodno započeti razmišljanje o strategiji obrane i uporno se prekobacivati na teorije o nastanku dobra i zla, kao da Yin i Yang nisu odavno izmišljeni. A, opet, umjesto da se bavim pitanjima i za njih ovješenim potpitanjima, sve zakvačeno na uže na kojemu sam se i sam zatekao u procesu fermentiranja kao šunka u zaključanoj pušnici, bavim se nepraktičnim mislima o višim poukama (n/p: mesečeva kći) koje bi netko neutralan mogao, trebao izvući iz slijeda silnica koje su me dovele ovamo, iz priče o nekome tko se umorio i odvojio od svega. To je supstanca za knjige, meditacije, pjesme, molitve, a ne za strategiju obrane. Ne znam, ipak, čemu bi to pomoglo.
Razmišljam o tome i neka razmišljam. Ovo sivo čudo treba nešto raditi, hoće mu se ići tim putevima i neka ide. Neka se zabavi. Posreći li mi se, možda dobro poludim i budem sretan, možda postanem gnjida i razvijem neku sumanutu teoriju o novoj pastoralnoj religiji, napišem knjigu o svjetskoj zavjeri pa postanem guru mladim anarholiberalima. Najvjerojatnije nikakvo zlo neće nastati, a oportunitetni troška je jednak nenastajanju dobra za mene samog. Nevelika cijena, gledano iz visina u kojima si umišljam da plutam.
Post je objavljen 26.03.2005. u 16:47 sati.