bas kao i ljetos
i sada sam isao baciti zecje koze
negdje kod sume
sve sam stavio u sepet
koze i iznutrice umotane u stare najlone
nekoliko nogica sto je baka zaboravila pod ruzom
kad je jutros klala u dvoristu
i jednog cijelog malog zeca
sto je nocas crko u zecinjaku
bilo je vjerojatno
bar tucet zecjih sapa
pregrst srece u sepetu
sepet na ledja, rukom preko ramena drzeci
pa kroz bascu polako do puta za sumu
oranice smrznute a kukuruzi posjeceni
neonski mraz zadrzao se na sjevernoj strani
svakog grumena trave, i panja
smrznuta zemlja nece da mirise
i cini se jos tisom nego ljeti
( a zapravo, zemlja ko zemlja,
kao riba, nit muce nit krekece )
bas kao i ljetos
kad se put pocne spustati izmedju polja
prema sumi, pa postane jarak
prolazim pored male sljive,
ili divlje breskve, po zimi sve slicno izgledaju;
tu sam ljetos cuo cudan
upravo naucnofantasticni zuj u daljini
( mislio sam da se negdje leteci tanjur spusta )
za koji se ispostavilo da dolazi od roja musica
pola metra od mene, u krosnji;
samo sad nije bilo kukuruza pored stabla
i nije tako hladno, ja imam kozuh i subaru
smetliste je tu, na medji oranice i sume
jedno od onih spontano nastalih, malo iza basci
sadrzaj sepeta, taj zecji skart
istresao sam odjednom u grmlje
jedino sam ovog malog zeca izvadio rukom
za usi, meke su i hladne
izgleda kao pokisla krznena igracka
bijel je i mali, ali tezak kao svaki les
najprije sam ga stavio na oranicu, kao da je ziv
da kao zbunjuje prolaznike
pa sam odustao
i šiknuo ga u šiprag u širokom luku
kao rucnu bombu
prije nego je pao
zakacio je visoko spleteno trnje
i prekrenuo se nekoliko puta
prije nego je u grmlju zauvijek nestao za covjecanstvo
nije mi se islo kuci
mjerkao sam oranicu i zemlja mi
nekako nije izgledala previse hladna ;
legao sam medju brazde, pored sepeta :
vidim samo ogromno nebo,
malo polja naopacke, iza sebe
i desno dolje, blijedo sunce, malo
i mislim na davna, davna vremena
kad su ljudi bili hrana zivotinjama
a hiljadama kilometara, od mojih ledja na dalje
pruza se iza mene planeta do uzarenog sredista