Gospođa Vlatka bila je obična žena iz susjedstva, u godinama koje se možda ne bi mogle nazvati najboljima i sasvim prosječnog izgleda, kose uvijek uredno zavezane u rep i bez ikakve šminke. Nosila je svjetle bluzice koje su sakrivale njenu nesavršenu figuru i počesto bila u nekoj žurbi kojoj je teško bilo dokučiti razlog. Lovro je ipak u njoj nalazio posebnu unutarnju ljepotu (što mogu samo osobe profinjenog ukusa i duše) pa se volio podbočiti ujutro na svoj prozor smješten kao ptičje gnijezdo nasuprot prozorima gospođe Vlatke i promatrati njenu užurbanost kroz razmaknute zavjese.
Pratio je njeno kretanje iz kuhinje u sobu pa opet natrag, niz stepenice (iako je tada nije vidio, zamišljao je njezine korake) i ulazno-izlazna vrata su se otvarala – gospođa Vlatka je išla na plac. To je bio i udarac sata kad je njegova noćna smjena doista završavala, nije više bilo razloga za budnost pa se bacao slomljen na svoj krevet i prepuštao se snovima. Bilo je nemoguće ne pogoditi da je sanjao gospođu Vlatku kako prelazi dvorište, penje se u njegov sobičak i tu u ptičjem gnijezdu uzima Lovru u svoje naručje.
Gospođa Vlatka, Lovro je bio u to uvjeren, bila je čarobnica. Držeći ga u naručju, a ponekad i izvodeći tajanstvene pokrete svojim malo ogrubjelim rukama ili klizeći iznad njega s raširenim bedrima između kojih su se vrata raja otvarala tamo gdje je najmanje očekivao, brinula je za sjajne i vlažne Lovrine snove uz istovremenu pripremu ručka u onoj kuhinji prekoputa. Sredinom popodneva gospođa Vlatka je izlazila iz njegovog kreveta i brzim koracima, okrećući glavu i povremeno zastajkujući da provjeri ne vire li iza nekih vratiju znatiželjne oči prelazila dvorište i u svojoj kuhinji izvodila posljednju fazu u pripremi ručka. Dokaz da je ručak gotov na vrijeme bili su mirisi juhe i pečenja koji su izlazili kroz otvoreni kuhinjski prozor gospođe Vlatke i, kako je Lovro mislio, po njezinom naputku putovali do njegovih nosnica, budili ga gladnog i uvlačili se u njegov sendvič.
Gospođa Vlatka nije prestajala brinuti za njega, osim kad je sam zatvarao puteve toj brižnosti i prepuštao je, iako nerado, onom debelom i neobrijanom ljigavcu što se zvao njenim mužem, a koji je uredno otvarao vrata svaki dan u isto vrijeme nakon posla.
Danas je Lovro bio zabrinut, zadnje bratovo pismo bilo je podeblje, otvorio ga je tek nakon dva dana. Tada je s nevjericom gledao u putnu kartu koja je vrlo precizno sadržavala naputke o danu i vremenu prestanka njegovih snova i odredištu gdje gospođe Vlatke neće biti, ni njenih mekih dojki od kojih je uvijek bar jedna izvirivala iz otvora bluze i koja se nudila njegovim usnama kad god ju je poželio. Sakrio je kartu u ladicu, i predao se iskrenoj molitvi uvjeren da će mu biti uslišana i da će ladica progutati kartu zauvijek, da je sutradan više neće biti. Ali kad je sutradan otvorio ladicu, karta je još uvijek bila unutra, rugajući se svojim žuto-crvenim sličicama, a dan i vrijeme su sve više ličili na sutra.
Lovro je bio naviknut miriti se sa stvarima koje su bile izvan njegove moći kontrole, a sada mu se činilo da je otkrio zašto mora otići. Istina je isplivala na vidjelo. Bilo je sve to maslo muža gospođe Vlatke i Lovrinog brata, često jedino prljava sredstva preostaju prevarenom mužu u borbi protiv puno mlađeg suparnika. Preostalo mu je jedino pričekati odlazak debelog ljigavca na posao kako bi se oprostio od gospođe Vlatke i otkrio joj krivce za njegov odlazak.
Čim je teren bio čist, prešao je dvorište brzim koracima, popeo se uz stepenice i stisnuo zvono na vratima. Gospođa Vlatka je otvorila, on je zajecao i bacio joj se u naručje. Zapličući trabunjao je o bratovom pismu, o spletkama njenog muža i njegovog brata a u njenim očima vidio samo nerazumijevanje i nevjericu. Osjetio je da ga njene ruke strastveno grle, u toj strasti udarala ga je i ogrebala po licu, a njezin vrisak je proparao jutarnju tišinu. Ona ne zna, bljesnulo mu je odjednom u glavi i očaj ga je zgrabio za grlo kao zvijer. Sad je samo ponavljao: još samo jednom, još samo jednom.
Ruke su mu krenule prema bijelom vratu gospođe Vlatke, razderao je bijelu bluzicu, bacio je na kauč i zagrabio usnama njene dojke, raširio joj bedra i ukrućen kao nikad dosad ušao u raj koji će mu od sutra biti uskraćen. Ruke i noge gospođe Vlatke lamatale su nemoćno zrakom, iz grla izlazio je samo blijedi jauk iznenađenja, pokušala se izmigoljiti iz čeličnog zagrljaja i izbaciti iz sebe to čudovište koje joj je zarobilo utrobu. Na trenutak čudovište je zastalo, stisak je malo popustio i ona je konačno uspjela. Mlaz se razlio po kauču, po njenoj ruci i kliznuo na pod, a gospođa Vlatka izjurila je onako raščupana i poderana kroz vrata, niz stepenice, u dvorište, na ulicu.
Lovro je ostao stajati iznad bijele mrlje sa hlačama i gaćama spuštenim do poda. Nekako je osjećao da toj bijeloj mrlji nije ovdje mjesto.
Post je objavljen 23.03.2005. u 15:06 sati.