UZ PUT PREMA OHRIDU
ta cesma pored puta
taj zidic pored cesme
i to drvo pored zida
vidjeli su mnoga zarka ljeta
niz put i uz put
i sirom u zlatna polja
i sjajne dane u srcima
zaljubljenih sto bi stali da odmore
i napoje zedna grla poljupcima vode
i mnoge su vidjeli bijele zime
uz put i niz put
i sirom po bijelim poljima
i zime crne u srcima
nesretnih sto usud svoj vucijahu
ponekad uz put i nizanj
kao ciganku onu mladu
sto stala sa novim muzem na putu
grbavim starcem al bogatim
te proklinjala majku jecajuc
sto ju prodade za kucu i konje
ovome nemocnom i ruznom a zeljnom
srece bogdo ne vidjela
nikad u kuci ni s konjima tim
neka bi majko tisina i mrak
drustvo ti bili ko sto ce meni bit
i dragi moj tuguje umire
danas i sutra, al vec za dan
bice sa drugom ko da me ne bi
nikada uzanj, dobro ga znam
samo cu ja mrtva u dusi
a u zivome tjelu mjesecar bit
ne nasla mira najcrnja majko
crna ti zemlja ne dala mir
ta cesma pored puta je
prestala teci taj isti dan
i nitko se vise ne napi iz nje
i drvo pored zida je prestalo rasti
kad je culo da netko tako
proklinje rodjenu majku
no zid najveci stoik od njih
je ostao stajati miran i tih
nedirnut trosan al cvrst
i bio bi tamo takav i danas
da nije onomad ga onaj tenk
u drugome ratu svjetskom il nekom
zalutali samljeo podsobom sveg
2005
Post je objavljen 22.03.2005. u 12:35 sati.