Ponekad, kad ste daleko od svega, daleko od misli, daleko od osjećaja, dogodi se trenutak kada vam neka mala, nebitna sitnica ponovo pokaže ono što se negdje spremili u neku ladicu u svojoj glavi. A bitno je to što je u ladici… bitno je, samo ste smetnuli s uma. Znate da je tu, ali ste nekako pomislili da je to dovoljno samo ponekad izvaditi iz ladice. I onda se dogodi tako glupa sitnica poput nekog filma u kojem prepoznate ono što čuvate u ladici. I shvatite svu vašu ludost što ste uopće pokušali spremiti osjećaje. Jer ne mogu se spremiti… ne možete se udaljiti od njih… i to je zapravo kako treba biti.
U trenucima kada nam se čini da je sve pod kontrolom, događaju nam se stvari koje nam nenadano izmjene život. Ostavljaju neizbrisive tragove…
Bližnji nam pokušavaju pomoći i ostaju bespomoćni. Tok događaja je nepromjenjiv i ne možemo ga ignorirati. Za nas koji prolazimo kroz takva iskustva jedini odgovor je život ispunjen vjerom i saznanjem da su pravi ljudi tu kada ih zatrebamo. Takve ljude, ljude koji nas znaju saslušati, trebamo štititi, jer oni su ti koji nam pomažu da preživimo…
Post je objavljen 13.06.2004. u 09:48 sati.