Ok, već iz naslova svi sve znaju. Riječi pogađaju, ubijaju, liječe, deprimiraju, informiraju, izazivaju nas, nasmijavaju nas. Riječ je osnovna jedinica ljudske komunikacije. Ljudski mozak je neprilagođen slušanju riječi i njihovih čistih i istinskih značenja. Da bismo prikrili to nesavršenstvo izmislili smo pojam "slušanja između redova". Sada nam manjkavost zapravo dođe kao prednost. Hej, hej. Sposobnost slušanja nije samo aktiviranje centra za sluh. To je sposobnost povezivanja rečenog sa smislom koji to rečeno predstavlja. Brzina misli je tolika da ih je teško prezentirati riječima, jezik je prespor. Zato mi to kompenziramo frazama, svoje misli izražavamo skraćeno ili u metaforama.
Svatko svoje misli izražava drugačije, nemaju svi jednaku sposobnost preciznog izražavanja onog što zapravo misle a niti se služe istim ključem po kojem to rade. Isto tako nemaju svi jednaku sposobnost 'dešifriranja" rečenog dakle obrnutog smjera. Pa i s tim bi se moglo živjeti. Pravi kaos nastaje zbog još jedne prirođene nesavršenosti a to je da mislimo kako je naš način govora razumljiv svima, čak štaviše čudimo se kad u kanalu 'moja misao - moj glas - tvoje uho - tvoja misao' dođe do pokvarenog telefona pa moja misao i tvoja misao zaista nemaju ništa slično ni zajedničko. Takvi se komunikacijski kvarovi riješavaju sa 'nisi me razumio', 'nisam to mislio', 'pa kako ne razumiješ'... Vrlo, vrlo, vrlo rijetko se razjašnjavaju na ispravan način - počnimo od sebe i priznajmo da nismo dobro rekli ono što smo mislili. Želimo li prenijeti poruku moramo je prenijeti na način koji će razumijeti sugovornik. Mi ionako znamo što mislimo. Valjda.
Zamislite svađu. Svađa nije komunikacija jer nitko ne čeka kraj rečenice već ga zaključi sam na osnovu prve dvije riječi i ide dalje 300 na sat. Nakom pet minuta žestoke svađe sudionici obično govore svaki na svoju temu. Svađa je bezveze. I bez komentara da je svađa ponekad potrebna. Nemojte se tješiti time. Svađa nikada ne donosi situaciju pobjednik-pobjednik.
Provjera toga je vidljiva svakodnevno. Namjerno vađenje teksta iz konteksta sasvim razumljive priče može dovesti do obrnutih efekata. Neoprezna igra riječima koja završava tragično po početnu misao. A i po završnu. Netko to radi namjerno, valjda on zna zašto, pravo mu bilo.
Stigli smo i do srži. Kako smo strogo emotivna bića i riječi povezujemo s emocijama tako riječ može imati ogromnu snagu, kako pozitivnu tako i negativnu, u kreiranju našeg emotivnog stanja. Govoriti o drugima jako puno govori o nama samima. Shvaćanje te činjenice ukazuje na jednostavno riješenje. Govorimo li, moramo se potruditi da govorimo ono što stvarno mislimo, da budemo sigurni da naši sugovornici stvarno na kraju mogu raspolagati našom pomisli. Time ćemo umanjiti mogućnost nerazumijevanja. To je jedno. Drugo: slušamo li, moramo se bazirati na ono što je rečeno, bez stvaranja vlastitih iskustvenih zaključaka i konstrukcija, naš kod je vjerojatno drugačiji od govornikovog i rezultati mogu biti nepredvidljivi. To će pak umanjiti mogućnost našeg vlastitog nerazumijevanja i razmišljanja u pogrešnom smjeru. Rješenje je tako jednostavno da ga je kao i sve jednostavne stvari jako teško sprovesti. Jer ne polazimo od sebe. A trebali bi. Uvijek polazimo od sugovornika:
- Ja sam pažljivo slušao ali ti nisi dobro objasnio.
- Ne, ja sam dobro objasnio ali ti nisi shvatio što ja mislim.
I tome ima lijeka. Svatko teži da svoje misli izrazi sa što manje riječi, u prvom naletu. To je poželjno ali mi ga pretjeramo. Ako i izgovorimo dovoljno riječi često one ne odražavaju naš misaoni tijek. Poznato? Smatrate li da ono što ste zaista čuli nije zaista dovoljno za razumijevanje - postavite pitanje. Pri rođenju smo opskrbljeni neograničenom zalihom upitnika.
Što ćete pitati? Pa ono što nedostaje da biste razumijeli. Ne razumijete ništa? Jednostavno recite da niste razumijeli i da vas zanima na što je govornik točno mislio. Već pri razjašnjenju svog stava druga strana će si dati nešto više truda.
Snaga riječi je prevelika da bismo si olako dozvolili igru s njima. Mnogo puta smo se loše osjećali zbog loših riječi ili zbog onih za koje smo sami odlučili da su loše. A možda nisu bile. Samo smo traljavi komunikatori. U jednoj knjizi sam jučer pročitao da postoje i magične riječi: oprosti, molim, izvoli i hvala. Sjajno! Treba ih često upotrebljavati. Riječi pohvale su također snažne riječi no primjetio sam jedno: na nekakvoj skali od najnegativnije uvrede do najbriljanjtnije pohvale, pokazalo se da se vremensko razdoblje potrebno za promjenu emotivnog stanja skraćuje kako ste bliže 'tamnoj strani'. Uvreda nas ubije odmah, dok pohvali treba neko vrijeme da prodre u nas i natjera nas na promjene. Valjda je to zato što negativnih riječi još uvijek ima više, i zato što su komunikacijske greške učestalije nego besprijekorno razumijevanje. Na kraju, mi smo ipak ljudi, nismo mašine i nismo jednoznačni.