Potraga za izgubljenim razlozima se nastavlja. Neki ljudi gube ključeve. Takav sam i sâm. Neki novce, spadam i u tu grupu. Ona grupa u kojoj sam usamljen je grupa ljudi koji gube razloge za napad.
Od kada su me napustile utvare, smiješak mi je čest, vrlo čest, čak sam i pred suca sjeo uz osmjeh, penziće pozdravio srdačno, iako se ne bih mogao baš zakleti da su to isti oni koji su bili i prethodnoga puta. Prosjedio sam cijelo ročište jer nije niti došlo do rasprave. Buldog je konstatirao da gospoda iz državnog odvjetništa nisu poslali niti jednog od zamjenika ODO na raspravu te se ista zbog nečega odgađa za neki datum. Riječ "datum" je bila startni pištolj za vrtnju po rokovnicima. Listovi su se prevrtali kao rafal mašingevere, dok je licitacija praćena povicima "imam zakazano", "slobodno" i "godišnji odmor". Zastali su na nekom kamenčiću duboko u zaleđu travnja, meni pouzdan znak da ću to dočekati sa slobode. Jasno je: odustali su, neće na ovoj raspravi u povojima čak ni biti nikoga tko bi se protivio mome puštanju iz pritvora. Veseli se, Dejane! Okretao sam se Zlatku i Srni veselo, a i njima je bilo drago što idem van. Dobri su toi momci. Nije to pravosuđe tako bezdušno, na kraju krajeva. Ima neke pravde, idem ja van, sve je to bila neka zabluda.
Ustao sam se da potpišem zapisnik, uvrećano lice mi je očinski dlanom nadolje pokazalo da sjednem, gestom kojom vozači sugeriraju vozačima iz suprotnog smjera da je kontrola brzine njima u zasjedi. Uvijek sam se ježio te geste, ona je značila da su neke uniforme na putu. Ljudi s insignijama moći i opasnosti, ljudi s ovlastima i ne puno mozga da ih protumači.
Kada izađem, neću voziti dok ne zaboravim da je uz tu gestu diktirao u zapisnik "..sprovesti će se u sudski pritvor do okončanja...".
Kojeg okončanja? Okončanja vremena, okončanja svega, okončanja mene ili tebe? Do okončanja nečega već? Do okončanja nečega što traje dugo a nije još ni počelo?
Čiča je ulagao neki protest koji se nije mogao raspraviti raspravno, jer dorasprave nije niti došlo, jer "pa eto, kolega dragi, vidite da (po nečemu, op.a.) rasrava nije niti mogla biti održana." Držim da je Čiča imao argumente, držim da je odradio najbolje što je bilo moguće, onim svojim malo njonjavim držanjem i uspavanim kapcima ga je gledao dok nije završio svoje gluposti, a onda tihim i msirenim glasom zumačio kao da tumači meni ili mojim anđelima, što tu nije po pravu i pravdi. Buldog je također djelovao kao da ima uporište, a ja sam sasvim stvarno imao ruke u lisicama i odlazio na hodnik gdje sam s njima čekao Čiču slušajući od Srne poznatu stvar: ovo još nije vidio.
- "Mlad si još, zato ništa nisi vidio", rekao sam mu i dobio Zlatkovo tapšanje po ramenu i klimanje glavom za kao "imaš pravo, stari druže moj, imaš jebački pravo!"
Cigareta je prijala dok Buldog-Kadija nije odgegao vrteći ramena u svoju sobu, a oni mi skinuli lisice da mogu kao slobodan čovjek popričati s Čičom.
Ni mržnja ni očaj, ni radost ni bijes ni tuga, ništa od toga nisam osjećao, ništa u meni nije više imalo ništa protiv ičega, samo sam želio znati koliko još. Kidao sam mu rečenice kojima mi je objašnjavao svoja i Buldogova uporišta, njihao mu upaljeni upaljač pred glavom da bih ga dozvao na moju stranu rasprave: što učiniti? Kuda, kada, što sada, samo to sam htio znati. Nije me zanimala analiza neuspjeha, za to imam noći i noći, htio sam dok mi je pri ruci da mi kaže koji je taj dan kada sam slobodan.
Na jednom vjenčanju moram biti.
Post je objavljen 15.03.2005. u 18:05 sati.