" Bog je htio da se smijem kako bi se sva bića koja imaju dar sluha mogla smijati sa mnom. "
Jednom prilikom, upala sam u zonu sumraka. Zapravo, to smo mislili moj prijatelj i ja, kad smo se iznenada našli u kafiću, mahom okruženi sređenim, starijim ljudima čiji je prosjek godina bio sedamdeset. I zbunjeno smo se okretali ne bi li otkrili još nekoga tko nije imao sijedu kosu i tko bi bio bar približno naših godina … nismo ga pronašli. Onda smo zaključili da smo upali u zonu sumraka. I zaključili smo da su to sve zapravo mladi ljudi, al mi ih samo vidimo tako stare. I počeli smo proučavati te starce. Ubrzo se sve savršeno poklapalo. Dvije starice preko puta nas su zapravo bile mlade studentice koje su se pripremale za ispit. Prva je drugoj dala neki papir, za koji smo utvrdili da je šalabahter, a druga je to marljivo prepisivala. Zatim su ušle još dvije bake i neki djedica, koji su zapravo bili studenti upravo došli s ispita i nervozno su raspravljali o zadacima i glupom profesoru. Baš su ljutito izgledali. Druge dvije bake su sjele kraj prozora kako bi promatrale komade koji prolaze. Vragoljasto su se smješkale kad je prošao jedan "mladi" dečko od nekih pedeset. I tako smo za sve starce koji su popunili kafić otkrili njihovu "pravu" ulogu. Ubrzo se naša zona sumraka pretvorila u zonu smijeha. A smijeh je prava zarazna bolest. I to takva bolest koja se može raširiti poput požara, a koji ne uništava ništa drugo osim očajanja.
Ponekad se bojim da ću se jednog jutra probuditi i otkriti da sam postala ozbiljna. Al onda se dogodi ovakva zona smijeha i znam da to nije moguće. Ma zapravo, mogu se ja brinuti da ne "postanem ozbiljna", ali ako se zbog toga zaista zabrinem, bit će to znak da sam to već postala.
Oni od nas koji još uvijek ozbiljno shvaćaju život, vjerojatno još nisu dokučili njegov istinski smisao.
Post je objavljen 11.06.2004. u 21:15 sati.