Bila sam još dok sam gledala današnju «Sanju» odredila da ću pisati o ovoj temi. Jer djeca su za mene uvijek draga tema. No zbog nekih me stvari, koliko god lijepa bila, čini i pomalo nesretnom. Još kad sam pročitala neke tužne stvari danas od dragih mi blogera, moglo bi se desit da mi post bude konfuzan. No, bit će kakav bude.
Za one koji nisu gledali danas «Sanju», tema je bila «Kada je pravo vrijeme za djecu?». Da li je to bolje «obaviti» mlađi, čak i sa 17-18, ili pak dobro «iskoristiti» mladost pa krenuti sa 35-40, a možda i kasnije? Realno govoreći, teško da ja mogu govoriti što je, a što nije bolje. Naime, teško da bi to itko mogao, jer nitko nije živio dva paralelna života da bi ih mogao usporediti. Ja ponajmanje mogu, jer uopće nemam djece. No to me ne spriječava da ipak kažem svoje mišljenje. I životno uvjerenje.
Da mi se desilo dijete kad sam bila jako mlada (ovo «jako» znači da sam sad jednostavno «mlada» :)), ne bih uopće dvojila. Mislim da se i teške situacije daju izdržati ako čovjek nije baš potpuno sam i ako ima potporu bližih. Ako se i čini da nema, onda uvijek postoji Ona potpora koju imaš ako vjeruješ u Nju. I s Kojom nikad nisi sam.
Priču o odabiru karijere prije obitelji je nešto što mogu prihvatiti samo kod drugih. Kod sebe ne. Nikad ne bih mogla cijeli život posvetiti radu ako bi to zahtjevalo odricanje za mene nečeg puno vrijednijega. I rad naravno može pružati svojevrsnu ljubav, no nikad toliku da ti može nadomjestiti onu ipak – pravu.
Također podupirem i sve žene koje radi okoline dolaze u dvojbe roditi ili ne roditi dijete u 40-toj, ili pak roditi ili ne roditi 3. ili 4. dijete. Naime, svi se mi volimo držati jaki, čvrsti i stabilni i pričati da nas nije briga što drugi misle. No barem sebi komotno možete priznati da vam JE bitno što okolina misli o vama. I da vas - u prijevodu NAS) ta ista okolina ponekad može činiti i sretnima i nesretnima. Jer čovjek je društveno biće i uvijek više ili manje na njega utječu drugi ljudi. Bliži i/ili dalji. I od toga baš nitko ne može pobjeći.
Mislim da je izbor imati ili neimati djecu stvar pojedinca, tj. dvoje pojedinaca. No ono što također mislim je da je u prirodi žene potreba da ima djecu. Fizička potreba, kao što je potreba za disanjem ili hranom. Ali i duhovna potreba za djeljenjem te vrste ljubavi. I zato ponekad jesam nesretna. Jer toga nemam. I ne znam da li ću imati.
Volim gledati djecu, volim vidjeti sve te sretne obitelji (barem se meni čine sretne), volim vidjeti trudnice, volim čitati priče o vašoj djeci. Sve ja to jako volim. A ponekad čak toliko da se pitam – smijem li vam pozavidjeti na tome?
Post je objavljen 15.03.2005. u 21:55 sati.