Bonnie i Clyde izgubili su mobitel
i stupili na pozornicu nesigurna koraka
kao kad se nešto važno odgađa
zastaje u prošlosti nasmiješeno i hladno.
Uručili su im mala odličja od mjedi
i odijenuli ih u vrijeme njihova vremena
kada se Sunce pripajalo metaforama
o dobru i zlu, a siromaštvo bijaše povlastica
u rukama neukih. Kada se nedjeljom blagovala
pečena kokoš s krumpirima, potom pita od jabuka
i budno se pazilo na živote pismonoša i kočija,
vidale su se rane konjima, a novac bijaše na zlu glasu.
Odbili su pisati memoare, a paparazzi su bježali od njih
iako im je mladost dopuštala nesmotrene hice
usmjerene ka nekoj mutnoj ideji o kojoj se šuškalo
u mjesnoj birtiji.
Razvijali su smisao te ideje, njuškali po mjestu
koje im postade pretijesno. Anarhijom su se bavili sociolozi
i studenti iz dobrih obitelji koji su u tren oka
vješto umjeli svezati čvor na kravati.
A revolucija i socijalni nemiri zahtijevali su
odveć učenja i stajanja na mjestu, u sobi s policama
za knjige i bilježnicama u kojima se hvataju
predavanja glasovitih profesora.
Hlađenje asfalta poslije kiše, zov zabranjenih viuzza
bio je kao stvoren za njihova hitra tijela
unakažena zakonom i disciplinskim mjerama.
Voljeli su hot dog s kečapom i majpnezom.
Novac iz njihove posmrtne zaklade kliznuo je u trezor
za suzbijanje organiziranog kriminala. I tako su,
unatoč brojnim farovima uzduž i poprijeko
generacija i spolova, još jednom izdani. Jer, poznato je,
njima nikad nisu išli apstraktni pojmovi.
Livia ~ns~
Post je objavljen 15.03.2005. u 17:13 sati.