Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ledger

Marketing

Svaki puta kada sam dospio u stanje dovoljne razumnosti da mogu barem prepoznati da sam u problemima, zazivao sam rješenje van mojih moći.

I onda, a desilo se to upravo sinoć, utvare su se razišle u tišini, barem su se razišle one koje su se još ucijek nalazile na sceni. Odred raspršenih vojnika je, umjesto paradiranja, nehajno stavio ruke na leđa i zaputio se ka drugim zanimacijama. Označit ću ga rednim brojem "1.", kao prvi problem koji se riješio sam od sebe. Kažem "prvi". Prvi kao "prvi među mnogima"? Nadam sečitavom nizu takvih slučajeva, gdje se problemi rješavaju sami od sebe, jednostavno stavljaju ruke na leđa i upućuju sami sebe gledati neka sasvim svoja posla?

Kao dječak, imao sam povremene groznice, drhtanje cijelog tijela, jaki trnci su naboravali kožu i činili da se tresem cio. Bivalo bi to sve jače, obuzimalo svaki, do posljednjeg dijela tijela. Vidio bih sebe u koncentričnim krugovima sve gušćih i gušćih tamnozelenih koncentričnih krugova-valova koje moja slika isijava, koji se kružno šire oko nje. A u trenu kada su trnci postali užurbani do neizdrživosti, stapali bi se u jedan jedini veliki topli trnac, nestajali bi da bi prepustili tijelo i duh velikom mliječnobijelom svjetlu. Taj je osjećaj bio toliko ugodan, da i danas ponekad poželim preživjeti još jednu groznicu koja bi me dovela do takve predivne vizije svjetla.
Možda se upravo to i dogodilo sinoć.

Jutros, opet, novi-stari lik izlazi na scenu. I njegova me pojava zbunila, ni njemu se nisam nadao.

Kada bih bio u prilici, a prilike takve, da sebe izmijenim dovoljno da napravim nešto za što bi trebalo položiti račun, te još uredim da račun bude ispostavljen nekom bijedniku, nikako ne bih posjećivao bijednika dok se nad njim vrši postpupak prisilne naplate.
No, direktor moj bivši, Jurica Kmečić, imenom i prezimenom, i taj bi potpisao prethodni pasus i time počinio krivotvorinu. Izlazio mi je na oči okićen svojim ljubljenim i preglomaznim Cartierom.

-Udruga mojih bivših poslodavaca,
svakoga dana,
šalje svježeg člana.
Rima nenamjerna.
-Zajebavaš se.
-O svom trošku.
- A tko je bio? Šef?
-Da. U "dosluhu" ste?, riječ "dosluh" sam popratio širenjem očiju.
-Ne.
-Kako onda znaš.
-Reći ću ti...
-Pa, reci!
-...poslije.
-Kako god.

Za razjašnjenje prve nedoumice sa Šefovim privatnim obrtom trebao sam još četiri godine i nekoliko odlazaka u inozemstva (plural namjeran!). Cijela drugačija priča bi trebao biti nevoljni mi direktor, pretpostavljam da će mi trebati svega nekoliko još posjeta provedenih u nakašljavanju, da bih sakupio dovoljno deplasiranih laži dostatno razumljivih i odgovarajuće promašenih, a da bi naposlijetku ipak uspio zaključiti o čemu se radi i koje su mu uloge, nakane i motivi. Po njegovom stavu se naslućivalo da nije ni on se nije obreo ovdje po svojoj posve slobodnoj volji. I prije dolaska u aps sam znao čitati skrivene osjećaje, a apsana je to i izoštrila. Ispod tobož nehajno ogrnutog nehaja samog, sloja grčevite prijaznosti premazanog od visokog čela do rupice na bradi, oči su mu šarale i trzale se na svaki moj facijalni potez. Strah.

Nakon što je uhvaćen u igri, postao mi je igračkica. Od očiju sam mu napravio mačkicu koja prežudno skakuće na svaki okret šarenog klupka vunice. Mijenjao sam lica, čas ga sam se bojao, čas na rubu izrugivanja sažaljivim tonom se raspitivao za nedaće koje su ga sigurno zadesile nakon nesretnog i nepravednog stečaja firme u kojoj smo i on i ja zajedno radili.
Pitao me i kako izdržavam apstinenciju, pri čemu je dobio siktanje, netom prije nego sam spustio glavu.
Nisam mu mogao u tančine opisati taj slučaj kada su me silovali, toliko dobar lažac ipak nisam. Dovoljno je bilo spustiti glavu, odglumiti prigušeni jecaj, gutanje nepostojeće knedle, mrmljati sebi u bradu da "ne dao to bog nikome!".
Ništa konkretno nije trebalo reći, iznenadio se potpuno.
Izmjerio sam dobar, ne prevelik komad tišine. Pustio sam ju da teče među nama, sve dok je nije isteklo dovoljno. Presjekao sam ju kada je meni to odgovaralo, vjerojatno instinktivno tražeći optimum između potrebe da vrijeme proradi njegovo shvaćanje drame koju tobož proživljavam, i prije nego istim tim vremenom shvati da ga zajebavam. Bilo je vrijeme za sljedeće siktanje, da "odvjetništvo će platiti to sve." Već je nađen i smijeh potreban da poprati rezoluciju o naplati dugova, pravi smijeh nastao zadovoljstvom što od njega radim budalu. Time je uvidio još i da nekontrolirano mijenjam raspoloženja, dodatno se uplašio, ali i osjetio iskrenost. To se lako dalo vidjeti na sve većem gubitku plana s kojim je došao. Prepuštao se nevezanom čavrljanju da bi prošla zadnja od petnaest minuta posjete.
Stari lisci pravosudnih kuplaraja če mu u prvom pozivu s mobitela, čim napusti moj sadašnji dom, odmah objasniti da niti me je itko silovao u istražnom pritvoru, niti ja mogu odvjetništvu išta nauditi. I pred njima će ispasti budala.
Prvi puta su nečiji živci titrali u skladu s dirigentskom palicom mojih manipulacija.
Bar na tren, minutu, četvrt sata. Dopustio sam si taj gušt - biti gnjidi gnjida.

Post je objavljen 09.03.2005. u 23:12 sati.