Imala sam namjeru kopirati zapis koji sam već poodavno napisala, o jednoj od najvažnijih istina mog života, a to je ljubav prema Bogu. Već dva puta sam napisala poglavlje i oba puta sam odustala. Riječ je o duboko subjektivnom, intimnom odnosu koji je teško izložiti kritikama javnosti. Ipak, ne mogu nastaviti pisati o ljubavi iz osobne perspektive, ako ne napišem barem nešto o alfi i omegi svojih osjećaja. Svjesna sam činjenice da će ovaj zapis čitati ljudi različitih vjeroispovijesti, stavova, ateisti... No, nije mi namjera govoriti o religiji, odnosno organiziranim oblicima vjere što mi zapravo i otežava izražavanje. Daleko bi mi lakše bilo pisati o vjerovanjima i teorijama nastanka svijeta, inkviziciji, križarskim kao i ostalim svetim ratovima, ulozi crkve u zajednicama, traženju zajedničkih ishodišta svih religija i slično. Istine srca puno su dublje, ispunjavaju svaki djelić bića, no kao i svaki drugi oblik ljubavi – teško su riječima iskazive.
Odgajana sam u obitelji koja proizlazi iz dvije različite religije, ali usmjeravana sam tako da Boga tražim srcem, na način koji mi je najbliži, a ne koji mi je nametnut. Tako mi odgojem nisu usađena ograničenja ili prisile, nisam zastrašivana niti se od mene tražilo da osjećam nešto što ne nosim u srcu. Tražilo se samo da poštujem instituciju, ali i da osvijestim razliku vjere i religije. Često mi je mama pričala svoj doživljaj u kojem je najsnažnije osjećala Božju prisutnost. Tada se nije nalazila u crkvi već na uzvisini otoka Cresa sa koje se pružao prekrasan pogled na zalaz sunca, vatreno nebo i uzburkano more. "Kao da ti se cijela pluća ispune savršenom ljepotom, a tijelom ti prođu trnci neizmjerne radosti. Dotakne te prst Božji i znaš da će sve biti baš kako treba." – pričala je. Još u djetinjstvu, u vremenu prije nego što sam o takvim temama počela razgovarati sa roditeljima, osjećala sam snažnu povezanost sa Bogom. Bio je uz mene i bio mi je najbolji prijatelj. U tim osjećajima nije bilo nekakve uzvišenosti ili patetike; voljeti Boga bilo mi je normalno kao što je normalno disati ili hraniti se. Čak sam htjela postati časna sestra, ali sam od te namjere brzo odustala – nisam se mogla odreći snova o obitelji. I prošla sam svoj period razočaranja... Zbog jednog svećenika i njegove izopačenosti sam nakon krizme okrenula leđa religiji i krenula svojim putem. Platila sam i svoju cijenu jer me sve to udaljilo i od moje ljubavi prema Bogu...
Htjela bih da mogu svu krivicu svaliti na Crkvu i općenito organiziranu religiju (kao što je danas čest običaj). U bijesu sam argumente za vlastiti gubitak vjere svalila na najbližeg dežurnog krivca, ne tražeći razloge u svom srcu. Danas u tome vidim zamku ega, uvjerenost u vlastitu nepogrešivost, gubitak suštine zbog izjednačavanja misterija sa organizacijom koju čine ljudi i koja, kao takva, mora biti nesavršena. Dozvolila sam da se moj odnos ugasi i posvetila se materijalnome bez pretjeranog zamaranja sa uzrocima i posljedicama. No, s godinama su mi počeli nedostajati naši razgovori... Nije nikakva novost da razgovori sa Bogom nisu privilegija pojedinaca iako se tek rijetki, kao što je Walsh, odlučuju pisati o tome. Svaki vjernik na svojevrstan način razgovara sa Stvoriteljem, a ti će načini ovisiti o kanalima koji su nam otvoreni i samim time najprikladniji za komunikaciju. Moji razgovori su spoznaje, osjećaji nepobitne istine koji su me oduvijek vodili životom. Nisam nikada pokušavala dobiti poruke iz budućnosti, odgovore o postanku i svrsi svijeta, pa čak niti objašnjenja za neke događaje iz povijesti koji su ostavili rane i na mojoj obitelji. Naprosto sa Njim dijelim probleme koji se odnose na svakodnevicu, na isti način kao što to činim sa najboljom prijateljicom. Njegovi odgovori su čiste emocije, kao i znakovi koje sam s vremenom naučila vidjeti i prepoznavati.
U periodu zatišja našeg odnosa, počela sam tonuti ispunjena neizmjernom samoćom. Nesigurnost i strah pojačavali su agoniju tišine, osobito u periodu tjeskoba o čemu sam već pisala. Odlazila sam u prazne crkve, otvarala svoje srce i dalje osjećajući otpor prema organizaciji. Ali odgovore i dalje nisam dobivala, što je iz dana u dan hranilo moj očaj... Toga sam se dana premorena vraćala kući s posla, čitajući u autobusu knjigu koju mi je sestra posudila. U njoj sam naišla na priču koja mi od ranije nije bila poznata, a koja govori o čovjeku u pustinji. Svakodnevno je u pijesku vidio dva traga – svoj i Božji – no kada mu je bilo najteže, vidio je samo jedan. Viknuo je očajno prema nebu: "Bože, zašto si me ostavio?". I stigao mu je odgovor: "Nisam te nikada ostavio. Kada ti je bilo najteže, nosio sam te na rukama". Tada sam po prvi puta, nakon nekoliko godina tišine, osjetila "prst Božji", a srce su mi ispunili radost i mir...
Od tada su moji putevi krenuli drugačijim tokovima. Ne, ni danas ne mogu reći da sam uzoran katolik (ukoliko ćemo "uzornost" mjeriti prema broju odlazaka u crkvu), ali znakovi se svakodnevno ponavljaju, a spoznaje se redaju brzinom svjetlosti. On je u meni i svemu oko mene, u Njemu je svaka moja misao ili osjećaj. U punom smislu te riječi, On je moj put, istina i život. Pri tome se ne zamaram time hoće li netko moju vjeru shvatiti obranom vlastite nesigurnosti ili kakvo će općenito mišljenje o tome imati okolina. U mom je srcu trajno postavljen znak jednakosti između Ljubavi, Boga i Života prema čemu se svakodnevno ravnam. A organizirana vjera ostaje posljedicom društva kojem pripadamo, kao i ljudi koji su "na vlasti". Tako se može voljeti domovinu, a ne voljeti Vladu, kao što se može voljeti Boga, a ne voljeti njegove zemaljske "zastupnike". Farizeja je bilo i uvijek će ih biti – bit će lažnih vjernika koji će na očigled sviju "prinositi žrtvu" i očekivati javno priznanje, bit će svećenika kojima duhovnost ne dopire dalje od halje koju nose, bit će ljudi koji će nedjeljom trčati na ispovijed, a po izlasku iz crkve si uzimati pravo da ponavljaju iste greške... Ipak, nije na nama da sudimo i kamenujemo, jer oni imaju svoj izbor kao što i mi imamo svoj. Uostalom, postoji li čovjek na kugli zemaljskoj koji ima pravo prvi baciti kamen?
Iako bih o ovoj temi mogla napisati stranice teksta, ovdje ću staviti točku. Nemam čak niti pravu zaključnu rečenicu jer taj odnos traje, razvija se, raste te nadrasta moje skromne mogućnosti izražavanja...
Post je objavljen 11.06.2004. u 11:58 sati.