Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ledger

Marketing

Pozvali su me na obavljanje posjete kada sam upravo bio otpočeo konverzaciju s docimerima. Tjednima nisam mnogo razgovarao ni sa kime. Ozlojeđen na trenutke, malodušan nešto češće, apatičan iznad svega, a uvijek i tužan ili ljut. Skala neželjenih osjećaja, sabrana sranja pogrešnih poteza, neutemeljenih procjena, naivnih doživljavanja razno raznih pojava u svijetu oko mene, točnije - u svijetu kojeg sam dio.

Prije nego nastavim s ovim jutrom, moram se vratiti na sinoćnje mozganje-pred-spavanje. Kombinirao sam fantastično efikasne poteze. Njihov opis ću svesti na britke laakonske izjave upućene meni dostupnim akterima, suflerima i redateljem. Scenografu koji se našao i autorom ove "drame", njemu se ne bih obraćao. Projicirao sam si i svoje dječačke, momačke i zrele dane, prisjećao se prošlog života, bivšeg života. Ostao je osjećaj živosti, ostao je osjećaj nadanja, mogućnosti, mogućnosti planiranja, ostvarivosti planova. Stvarnost je bila drugačija. Nade su bile uzaludne i planovi su se izjalovljavali, kao i baš svim ljudima. Osjećaj stvarnosti lijepih umišljanja je tada bio opipljiviji. Više od toga danas ni ne želim poželjeti.

Ne sanjarim toliko, koliko se uljuljkujem. Umatam se u sjećanja pastelnih boja ne bih li utonuo u san, ogrćem se ne bih li neke druge stanovnike mog unutrašnjeg svijeta držao dalje od svoje kože. Rijetke su životinjice kojima dopustim da dođu do ovog papira. Nekome bi sigurno bilo zanimljivo pročitati o njima, ali nisam si smio dopustiti da ih još i pisanjem zazivam. Dovoljne su ih količine dolazile i same od sebe. Raspoznavao sam im rod i podrijetlo, tko su i što su, odakle i zašto dolaze. Većini ili nekima. Ne znam. Teško je voditi evidenciju dok si obavijen maglom iz koje palacaju račvasti šiljati jezici. Bića koja se hrane strahovima, zlom i nevoljom. Ja sam ih osobno othranio, pustio sam ih da se razviju, da im izrastu šare na zmijskim kožama i raskrile se kožnata krilca. Nisam imao šanse, hrane je bilo u izobilju, svaki bi im otpor završio tako, da bi me progutala ta ista magla, a nikako ne želim biti jedan od njih. Do jučer, do sinoć, dolazilo je to pred svaki san.

Prešućivao sam i to, da se da sam krivio svijet za njihov nastanak, useljavanje i udomljavanje u moje vijuge. Zbivalo se i da sam kleo i sudbinu, i krivce i nekrivce, i vraga i boga. Najviše, u pozadini svega, ipak sam krivio sebe. To ih je najviše radovalo, to im je dolazilo kao svadbena večera, prava gozba.
Treba li me uopće opravdavati, imajući u vidu da sam stalno u kaljuži "okolnosti"? Rado bih to, što mi se u glavi događalo, nazvao normalnim. Ne bih nikome ništa objašnjavao, a i komu bih mogao, komu bih trebao? Sebi? Ne, meni je jasno. Drugima? Nemaju predodžbu, ne vrijedi ni pokušavati. Nitko osim mene i dnevnika ne zna da noću mrzim svakog ponaosob, prezirem većinu i ne nadam se ničemu dobrom. Tada posegnem za mojim pastelnim ogrtačem.

U onakvom okruženju, većinu večeri sam provodio smišljajući zle sudbine licima koje povezujem sa mojim dolaskom u ovu sobu, licima koja se cere u sjeni. Nadao sam se prevelikim zalima. Vjerujući u snagu misli, siguran sam da sam svojim povečerjima pothranio mnoge naopake snage na svijetu, ili da sam barem poslužio kao transmisija za zločestoću. Protiv svoje volje, razumije se. Sada, to mi je sve svejedno.

Razbijanje te horde nisam zamišljao ovako, kako se dogodilo, nego kao pompozan prizor, usporediv sa scenom u kojoj nacistički stroj paradira pod zastavama, fanfarama, klicanjem i odobravanjem, a tada nailazi veliki mlado zeleni kombajn i površi ih sve. Lete zahvaćena tijela, zaglušujuća je buka ubrzanog mljevenja stroja, grabeći cokulama po asfaltu bježe, nestaju, evaporiraju u tisućama. Po prolasku (munjevitom) kombajna, na poprištu nemaviše ni krvi, ni tijela, niti fanfare tužno trube za rasutim mišićima, samo na tronu Vođa zabezeknuto ukriženih očiju promatra eregirani penis koji mu se zarinuo u usta.

Post je objavljen 08.03.2005. u 01:02 sati.