Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/frishki

Marketing

Tješenje = podilaženje?

Vidim, neki me tjeraju na pisanje (tipkanje, dovraga), pa sukladno zahtjevu laćam se ove crne tipkovnice. Ne znam da li je to zbog ove odužene zime ili je jednostavno samo stvar u meni i još nekim nepoznatim faktorima, ali totalno sam se zapustio na društvenom planu. U Zagrebu nisam bio skoro pa mjeseca dana bez ikakvog posebnog razloga. Mislim da se neću prepoznat sa ekipom kad se napokon vidimo. Zadnji put kada sam bio u metropoli, vidio sam se sa bivšim, a onda je nakon toga krenula ona pomama zvana "gej imenik". Bez obzira što se fama oko toga stišala, neki će nakon toga imati trajne "posljednice". Kao on. Moj ex. Čuli smo se telefonom prije dva i pol tjedna i nije bio najbolje raspoložen. Inače, on se nalazi na spomenutom popisu sa punim imenom i prezimenom te kvartom u kojem živi, tako da je bez pretjerivanja "out na silu". Nakon toga mama ga je pitala te se je njoj "autao". Sad kad smo opet razgovarali telefonom, situacija nije ništa posebno bolja od zadnjeg puta, tako da se razgovor uglavnom svodio na to koliko ima problema zbog toga. Oba puta kad smo razgovarali ja sam pokušao ublažiti njegove paranoje i situaciju u kojoj se nalazi, ali uglavnom bezuspješno. Znači, jedan od onih scenarija u kojem što god da kažeš - ne valja ili nije dovoljno dobro. Da me se krivo ne razumije, nije u pitanju očajničko kukanje, ali je zato stav s kojeg ti se stvari ne čine presvijetle. I nakon što sam uvidio da ne mogu ama baš ništa učiniti niti pomoći, odustao sam. Jer ja nisam tip osobe koja će nekoga u takvoj ili sličnoj situaciji primiti za ruku ili zagrliti te govoriti "da, da, grozno je to" ili pak ono otrcano "sve će biti u redu". Svim ću silama pokušati pomoći jer ne mogu gledati (ili slušati) osobu do koje mi je stalo da pati. A to ću pokušati na neki drugačiji način. Najčešće mi je taktika "daj se trgni", koju bih ja trebao prvi od svih koristiti. Kad je takvo što, reći ću da ne gleda na sve to tako crno i bezizlazno, na neki način i nabaciti kakvu simpatičnu primjedbu, pošalicu, pokušati savjetovati što da napravi ili kaže, ali ponavljam, neću se snužditi zajedno s njom/njim i zbedirati se, zato jer se i on/ona želi bedirati. Možda sam lud, ali nekad ljudi kad su slabe volje, neraspoloženi, tužni, jednostavno to žele i ostati neko vrijeme. Ne bih to nazvao privlaćenjem pozornosti na vlastite probleme, već zato što je to postao društveni fenomen. U neku ruku. Kada se pogleda, više je nesretnih i nezadovoljnih nego onih sretnih. Pretpostavljam onda da je lakše ići linijom manjeg otpora i utapati se u vlastitim problemima i sranjima, a zapravo većina njih su zapravo trenutni i nevrijedni naše sreće. Ali, u takvom trenutku sigurno ne gledaš na stvari na taj način. E, onda trebate nekoga poput mene da vam ukaže na to. ;)

Post je objavljen 10.03.2005. u 22:57 sati.