Zapadnjak se slijeva gradom, u čvor octeni svezujući glinene koračaje mudraca s Istoka. Od Getsemanskog raslinja do puta za Damask jedan te isti pijesak runi se pod znakovljem neispisanih riječi, riječi ubrizganih u krv vrtoglavo prigušenu krušnim bdijenjem, sebedarnim kristalićima anorganskog.
Jedan vrtlar, jedan anđeo i jedna žena tišinom osvitnog kaleža pomiču grobni kamen. Vijenac krune od trnja i vijenac od kamena, koji još odiše platnom umočenim u Treći dan, odjekuju vrtnjom što pohodi snove uspravne Rimljanke i njezina supruga, prokuratora Judeje, osuđenoga na vječni upliv u zapitanost nad Istinom. Ložnica obasjana draperijom drevnih bogova, okupana bitkama, orošena kapima poteklim iz bradavica netom načetih mulatkinja, ta ložnica čiji crveni sagovi pritišću kapke Mliječne staze, urušava se pod zvukom Križa, sklepanog pomoću krakova koji stružu o rodoslovlje Davidova potomka, o Marijino "Fiat!", o trokut usađen u vrtnju.
Livia ~ns~
Post je objavljen 10.03.2005. u 10:17 sati.