Ubila me hladnoća prošlih dana. Nikako nisam mogla zgrijati promrzle nožice, a nije mi ih tko imao grijati. Ni klima raspičena na tuta-forca ni termo čarape mi nisu pomogle. Pa sam lijepo napunila dvije plastične boce mineralne od litre i pol i sa sobom odnjela u krevet. Barem da me Jamnica grije, kad nitko drugi neće. Radila sam popodnevnu smjenu i odlučila se naspavati, ali zajebali su me ovi u stanu poviše mene, opet su počeli preuređivati stan. A onda me probudio mobitel. Pisala prijateljica da idemo na kavu, pa frend da mu treba neka knjiga, a onda mi je uletjela sasvim neočekivana poruka u kojoj mi frend čestita Dan žena.
Jebote, pa ja sam zadnjih godina totalno zaboravila na taj ženski praznik. Ali ne svojom voljom, nego zato što su ga početkom devedesetih, sada već prošlog stoljeća. ukinuli! I tako su žene ostale bez jedinoga svog dana u godini. Pa su novi izmislili Dan majki. A one žene koje nisu majke ko jebe. Da prostite, to tako ispada. Jer ako nisi mater, nisi ni žena, pa ti ga eto na! Već odavno pokojna Roza Luxemburg se sigurno prevrće u grobu, jer ukidanje Dana žena u našoj državi nema veze s mozgom. Sve su to pripisali komunistima, pa i taj dan. Nekako je postalo moderno ukidati sve praznike koji su imali veze s prošlošću, a sve današnje podpredsjednice Vlade, ministrice i sve one koje su podržale odluku da se ukine taj praznik zaboravile su da ne bi bile tu gdje jesu da nije bilo tog praznika koji se svugdje u Europi slavi, jedino kod nas ne.
A onda sam se zamislila i već kad sam mislila da je lijepo što se netko od moje ekipe sjetio tog praznika, sjetila sam se da mi je frend koji mi je čestitao Dan žena u stranci koja još uvijek drži do toga. I nisam imala love na mobitelu da mu zahvalim na toj lijepoj čestitki, jer je lijepo znati da barem netko drži do žena i ženskog glasa, barem što se SMS-a tiče.
Čisto iz nekog svog hira, jer mi je bilo dosadno, a od spavanja ništa, otišla sam do grada i htjela stan ukrasiti karanfilima, bilo koje boje. Obišla sam gotovo sve cvjećare, ali na karanfile nisam naletjela. Očito, i njih su ukinuli, kao i praznik. A onda sam prije posla sebe počastila kavom u kafiću u koji inače ne zalazim i zaključila da nije ni toliko loše što sam sama. Radim što me volja, idem gdje me volja i nikome ne moram polagati račune. Jest da samoća ponekad ubija kad dođem doma, ali imam tv, kompjuter, dvd… a nerijetko napravim i haus partije na koje pozovem drage ljude. Pa se družimo uz obilje hrane i pića.
Shvatila sam da i nije toliko loše solirati. Bolje i to nego biti u lošem društvu udvoje. Moja baba bodulica uvijek kaže da je bolje bit sretno sam nego loše u dvoje. I tu je u pravu, još samo da me ne tlači što sam sama, bila bi još više u pravu. A kako sve ima svoje prednosti i nedostatke, moja je prednost ta što mi nema tko reći u nedjelju na teveu u najgledanijem terminu da sam doma, tamo di je ženi mjesto, kao što je Štimac rekao za svoju ženu. I čime je zaslužio trisketinu kad dođe doma od one koja je tamo gdje joj je mjesto.
Nekako je u našem društvu sasvim normalno da muževi okolo loču, ševe, kurvaju se i kartaju dok su žene tamo gdje im je mjesto – doma uz štednjak, djecu i da na teveu gledaju svoje muževe kako narodu objašnjavaju gdje su one – tamo gdje im je mjesto. Pa onda, ako su se udale za kretene koji imaju, osim ono malo muda što nose u gaćama svud sa sobom, i dovoljno love, svoje frustracije liječe slikajući cvijeće, svijeće, ili se počnu baviti modom. E, ali za to se treba «pametno» udati, iliti što se kod nas kaže, naći sponzora. Ali čime god se bavile, moraju se time baviti tamo gdje im je mjesto. Doduše, nelogično bi bilo da žene okolo banče, a muževi doma vezu goblene, ali…
U slučaju da žene, mislim na nesponzoruše, odluče svojim rukama i radom zaraditi novce, tu nastaju problemi. Prvo što se, osim glupih poslova gdje je bitno imati cice i guzice, na nekom «normalnom» poslu teško zaposliti. Ako to kojim slučajem i uspijete, onda će iskopati A listu – listu jebača s kojima jeste i niste bili, a ako im je ta nedostupna, vadit će vam B listu - genetsku kartu s kim ste u rodu od stoljeća sedmog i preko koga ste došli do posla. Naći će nešto sto posto, u tome nema greške. Napredovati uz muške kolege je vrlo teško, jer žena treba udati se, roditi, odgajati djecu, kuhati i pospremati, a to znači da će svako malo biti po bolovanjima, godišnjim odmorima i slično… U slučaju da pristanete beskompromisno žrtvovati se za karijeru, za puno manju lovu žena će raditi puuuno više od muških kolega, a u slučaju da napreduje, prišit će joj nešto s liste A ili B. Kako god okrenete, biti žena je jako zajebano. Ali barem imamo pravo raditi (na vlastitu odgovornost), imamo pravo glasa na izborima, imamo pravo birati koga hoćemo a koga nećemo u krevetu, što nekad nije bio slučaj…
Kad sam se rodila, moja baba vlajina je plakala ko kišna godina. Kad sam je i nedavno pitala zašto, rekla mi je:
- Ma više volin ja žensku unučad nego mušku, ali kad se si se rodila, sitila sam se što te sve čeka: - kuvat, prat, rintačit, slušat, mučat, trpit, rađat, služit… Ma sad vidim da su se vrimena malo prominila, da ni žensko nije ponizno ko u moje vrime. Ženske nisu više ko prije, uzjogunile su se ko mlade kobile, kako je dide reka…
Smiješno mi je to kako su se žene uzjogunile ko mlade kobile, ali istina je da žene imaju sva prava kao i muškarci, samo što je njima muškima lakše. Jer žene, ako furaju karijeru dobiju etiketu loše majke koje nikad nema doma i slično. A ako kojim slučajem sve društvene i obiteljske funkcije nastoje obavljati kako «bog zapovijeda», rezultat je ili loša zaposlena žena, ili loša žena majka i domaćica = isfrustrirana žena. Pa onda kad sve zbrojiš, biti sponzoruša je prva liga. Frustracije izliječiš lovicom, posao ti ionako ne treba pa se hobijima možeš baviti do mile volje.
Muški su kod nas dobili dan očeva, majke su dobile svoj dan a žene koje su «samo» žene nisu dobile ništa. Ustvari jesu, dobile su kitu, ali ne cvijeća nego kitu kao etiketu onih koje nisu majke.
Post je objavljen 08.03.2005. u 20:08 sati.