Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ledger

Marketing

Tračevi

Zamorna rutina svakodnevice mi više nije tema kojoj bih posvećivao pažnju. Stotine malih i većih muka i dosada su toliko redovne, da ih ne želim više bilježiti i na taj način ih još ponovo proživljavati.

"Gospodin Branitelj su si za shodno našli izvoljevati nam se milostivo ukazati!", bile su riječi mog pozdrava Čiči. Potvrdio je da nema ništa protiv mog podrugljivog nastupa razvlačenjem usana:
"Znaš li ti, zašto ti nisi ovdje poludio?"

Um mi je nudio neke odgovore, ali i znatiželju:

"Zašto?"
"Jer si oduvijek bio lud."
"A i to je za ljude, a ako je i sramota, a grijeh nije!"
"Blago tebi!"
"Da se mijenjamo?"
"Ako ćeš uzeti i moju ženu..."
"Hvala, dobro mi je ovako. Nemam primjedbi."

Prepriočavam mu zgode sa Šefom. On ranije nije imao prilike te spletke razmatrati u svjetlu svojih slučajeva. Znao je za noćne "zabave", kaže mi da je to redovna pojava među etabiliranim službenicima okruglog pečata, među ljudima koji jedu državnu zob. Uloga moga Šefa mu je potpuno nepoznata.
"Pa za koji su ti kurac onda služile sve te pravobranilačkegodine?"
"Zaboravljaš da mi je žena radila sa mnom sve te godine."
"OK. Jasno mi je."
Ne jebe kurac, nego prilika. Barem je iskren. Uvijen je, ali i iskren. To je dobro.

Iznosi i on svoju stranu. Sudac je osrednji, ali ima svojih mračnih momenata. Nije dobar ni sa kime, solira i zato dobija uglavnom opskurne i nepravosudne stvari. Želim se više prepoznati u potonjoj skupini sučevih klijenata, manje u prvoj. Ta želja mi govori da sam vjerojatno pripao i prvoj.

"No, pa krasno!", cerekao sam se ponešto i histerično.
"Ma, gle'! Ovaj nije znao kome bi te rasporedio. To ti je dobar znak. Još se nisu dogovorili. Ne ide im, inače bi ti dobio pravog egzekutora. Zbilja bi rekao da se nisu uspjeli dogovoriti. Nemaju slučaj, sada je samo pitanje koliko časno će se izvući iz ovoga. Pretjerali su, idu protiv minimalno nekih pet članaka koji te izravno i momentalno oslobađaju."

Uvjeren je u to, kako cijeni situaciju. Ne zna što da radim sa Šefom. Savjetuje da razgovaram, pričam što manje a pitam što više. U pravu je, to je nešto što mi je nedostajalo sve vrijeme. Dodaje, neka barem jednom, za promjenu, dobro zapamtim tijek razgovora i sve bitnije činjenice.

Nevjerojatno je kada osoba s kojom si mnogi puta ukrstio putanje pljuvačke, obavljao sveta pišanja po haustorima i žicao bonove i cigarete, postaje neko sasvim deseti. Dvadeseti. Na horizontu onih dana se nije mogla nazrijeti njegova figura u ovoj ulozi. Nije bio čak ni iza vidljivog horizonta. Naravno da se osjećam neobično. Nismo više oni isti, a ipak smo tu.

Sjedili smo u tišini nakon što su tehnikalije i tračevi bili iscrpljeni. Ostalo je pitanje:
"A kada ću ja van?"


Post je objavljen 07.03.2005. u 22:56 sati.