Čovjek jednom prošaputa Bogu: “Bože reci mi nešto”.
U tom trenutku ševa zapjeva…
…ali čovjek to nije čuo.
Stoga čovjek uzviknu: “Bože reci mi nešto”,
i grmljavina se prolomi nebom…
…ali čovjek to nije primijetio.
Osvrne se čovjek oko sebe i reče: “Bože dopusti mi da te vidim”.
Sjajna zvijezda zasja…
…ali čovjek to nije vidio.
I poviče čovjek: “Bože pokaži mi čudo!”.
I život se rodi…
…ali čovjek to ne opazi.
Već razočaran proplaka: “Samo me dotakni i znat ću da si tu”.
Zbog toga Bog spusti ruku i dotače čovjeka…
…ali on samo otrese leptira i nastavi.
I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru, napokon…
Ne traži Boga mišlju, u praznini
U kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari: nema tajne
Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti
(A.B. Šimić)
Prijatelj je vaša trpeza i vaše ognjište. Jer dolazite k njemu gladni i tražite od njega spokoja. I kad on šuti, vaše srce ne prestaje osluškivati njegovo srce. I neka vaše najbolje bude za prijatelja. I ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i vašu plimu. Potražite ga uvijek da oživite vrijeme. I neka u slatkoći prijateljstva bude smijeha, i bude radosti. Jer u sitnicama srce nalazi svoje jutro i okrepljuje se.
(H. Gibran)